1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Groblja s pogledom na stadione

Groblja i pogrebi više očito nisu ono što su nekad bili. Klasični način pokapanja mrtvih postaju sve manje traženi. Popularni su plesovi oko grobova, grobnice s pogledom na stadione i posebna groblja za žene i navijače.

Iako smrt još uvijek za većinu u zapadnim zemljama predstavlja tabu temu, nešto o čemu se nerado govori ili razmišlja, pogrebi i način pokapanja postaju sve češće tema otvorenih razgovora. Kako se mijenja način života, način razmišljanja i pogled na svijet, tako se očigledno, posljednjih godina mijenja i način pokapanja preminulih uključujući i sve popratne ceremonije. Primjerice, zanimanje njemačkih medija proteklih je dana probudio pogreb poznatog glumca i televizijskog voditelja Dirka Bacha. Dvadesetak prijatelja i članova obitelji okupili su se oko njegovog lijesa i plesali uz pop-glazbu.

Nadgrobne ploče i spomenici postaju sve individualniji

Nadgrobne ploče i spomenici postaju sve individualniji

„To danas više i nije tako čudno ili neobično. Groblje u posljednje vrijeme više nije mjesto tuge. Naprotiv. Preminule se ispraća na drugačiji način“, kaže povjesničar Norbert Fischer sa Sveučilišta u Hamburgu. I doista, dok se donedavno preminule jednostavno pokapalo ili njihova tijela spaljivalo, današnji običaji izgledaju sasvim drugačije – od pokopa u švicarskim Alpama, na otvorenom moru, pa sve do rasipanja pepela po (u za to predviđenim) šumama ili jednostavno iz zraka, iz balona.
Čak su i same grobnice, kako kaže Fischer, postale drugačije nego što su bile ranije. „Monumentalne obiteljske grobnice ili pak one poredane tijesno jedna pored druge, više gotovo da i nisu tražene. Mnogi svoju tugu zbog gubitka nekog člana obitelji ili prijatelja sada žele izraziti na sasvim drugačiji, individualan način. Moglo bi se reći da onako kakva je bila određena osoba za života, da takav treba biti njegov ili njezin pogreb, odnosno, grobnica“, objašnjava Norbert Fischer.

Internet unosi promjene

Groblje

I ponuda preko interneta postaje sve bogatija

Trend prema ovakvom tipu individualizacije ubrzan je, kaže Fischer, zahvaljujući internetu i njegovom širenju. Danas se na ovdje nudi čitav niz elektronskih kartica za izražavanje sućuti, knjige i blogovi u koje se ožalošćeni mogu unijeti. Kelnski kamenoklesar Andreas Rosenkranz nedavno je na tržište unio još jednu novinu: njegovi nadgrobni spomenici imaju ugrađene posebne elektronske oznake za smartphone. Posjetitelji njegove radionice mogu skenirati sa svojim mobilnim telefonima nagrobne spomenike čime automatski preko interneta dolaze na privatne internetske stranice preminule osobe. Ovdje mogu unijeti neki tekst, fotografiju, glazbu… Ovakav jedan nadgrobni spomenik stoji oko 2.500 eura. „Za sada ove usluge koriste samo pripadnici mlađe generacije. Oni stariji se to za sada ne usuđuju“, kaže Rosenkranz.

Zajedničke grobnice sve popularnije

Osim ponude na internetu, mijenja se i ponuda na samim grobljima. „Još prije dvadesetak godina, jedna trećina pogreba su bili pogrebi urna. Danas urne čine čak polovicu“, kaže Alexander Helbach iz inicijative potrošača Aeternitas. Razlozi tome su isključivo praktične prirode. „Urne su jeftinije od klasičnih pokopa, može ih se jednostavno transportirati s jednog mjesta na drugo. Posebno je popularno ukapanje urni u šume, ispod drveća“, kaže Helbach.

Groblje

U idućim godinama bi groblja mogla promijeniti svoj klasični izgled

Trend u Njemačkoj trenutno čine i takozvane zajedničke grobnice. Primjerice, članovi nekog nogometnog navijačkog kluba, kartaškog ili kuglačkog kluba sve češće žele biti zajedno sahranjeni u jednu grobnicu ili na neko zajedničko mjesto. U Hamburgu postoji čak jedno groblje s pogledom na stadion nogometnog kluba HSV-a. A mnoga moderna groblja nude i posebne dijelove samo za žene.

„Zahvaljujući modernoj tehnologiji, možemo u idućim godinama u svakom slučaju očekivati još veće promjene i novitete – kako na klasičnim grobljima tako i na drugim mjestima predviđenim za posljednja počivališta“, zaključuje kelnski umjetnik i kamenoklesar Andreas Rosenkranz.