1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Granice tolerancije

Nastup Salmana Rushdija na Frankfurtskom sajmu knjiga predstavlja snažan signal. Proganjani književnik je s pravom upozorio na eroziju slobode mišljenja i na Zapadu, smatra Rainer Traube.

Salman Rushdie na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu

Salman Rushdie na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu

Na koricama njemačkog izdanja najnovijeg romana Salmana Rushdija prikazan je stilizirani čovječuljak u oluji gromova. Nije teško zaključiti kako se radi o samom autoru koji je i sam već 26 godina na udaru fanatičnih muslimana. I sebe vidi kao ranjivo biće.

Koliko je Rushdie ranjiv, bilo je vidljivo i ovog tjedna u Frankfurtu. Neuobičajene mjere sigurnosti koje su popratile njegovo kratko gostovanje na otvorenju ovogodišnjeg Frankfurtskog sajma knjiga, uvrijeđeno otkazivanje sudjelovanja Irana. U Teheranu, gdje je 1989. i izrečena „fatva“, je ime Rushdie još uvijek čista provokacija. Književnik, koji je čitavo desetljeće pod pseudonimom i u tajnosti živio pod budnim okom policije, zna što to znači biti nemoćan. „Više nije dosta uzeti u zaštitu same knjige. Nama je potrebna i osobna zaštita.“

Moralna podrška progonjenima

Dati Rushdiju početnu riječ na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga po svemu je dobra odluka. Gdje ako ne na najvećem sajmu knjiga na svijetu bi trebalo odaslati jasne signale i rastućoj vojsci ugroženih, zabranjivanih i proganjanih književnika dati, ako ništa drugo, a ono barem moralnu podršku. „Naš poziv sve više podsjeća na vojni pohod“, rekao je Rushdie. Jer despoti ne trpe da se njihove istine dovode u pitanje, usmjeruju svoju mržnju na autore i pjesnike, proklinju „zapadni individualizam“ kao nešto strano drugim kulturama.

Rainer Traube

Rainer Traube

Mi ne govorimo ovdje samo o Aziji ili arapskom svijetu. I posljednji diktator u Europi, Aleksandar Lukašenko, gospodar Bjelorusije, se redovito iživljava u svojim porugama na račun demokracije i njezinih vrijednosti. Ponovno Rushdie mora upozoravati na to da sloboda pisane riječi nije vrijednost vezana uz jednu kulturu ili vjeru nego je univerzalno dobro kao i pripovijedanje, što je zajedničko svim narodima svijeta.

S punim pravom se autor „Sotonskih stihova“ ljuti zbog činjenice što se konsenzus oko slobode izražavanja mišljenja i na Zapadu počeo topiti. U to se može ubrojiti i rasprava u SAD-u oko tzv. „trigger riječi“, dakle pojmova koji čitatelje upozoravaju na sporne sadržaje u nekom djelu. Ili odbijanje jedne grupe studenata na jednom američkom elitnom sveučilištu da pročitaju jedan strip u kojem se tematizira lezbijska ljubav između dvije žene uz objašnjenje da to vrijeđa njihove vjerske osjećaje.

Opasnost simpatiziranja fanatika

Čudna je i strategija jednog dijela lijevo-intelektualnog spektra koji pokušava kritiku na račun islama diskreditirati kao „islamofobiju“. Točno ovim argumentom se 200-tinjak članova PEN-a ove godine ogradilo od dodjeljivanja jedne nagrade za ljudske prava pariškom satiričnom časopisu „Charlie Hebdo“. Među potpisnicima su i velika literarna imena poput Michaela Ondaatjea ili Teja Colea. Tko kao književnik postupa na taj način, upozorava Rushdie, izdaje sve one koji se za svoju slobodu bore, trpe ili, kao u slučaju Charle Hebdoa, bivaju ubijeni. I automatski se stavlja na stranu simpatizera fanatika.

Potreban nam je bistri duh jednog Salmana Rushdija, kako bi prepoznali granice tolerancije. „It falls to us to hold the line“, upozorio je Rushdie u Frankfurtu. Jer tko drugi nego mi smo ti koji moraju obraniti slobodu.

Preporuka uredništva