1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Grčka ne odustaje od ratnih reparacija

Za Grčku je pitanje ratne reparacije u odnosima sa Njemačkom još uvijek otvoreno pitanje. Njemačka vlada pak smatra da je ta tema zaključena i ne želi se njome više baviti.No možda se ipak pronađe neko rješenje.

Grčki premijer Aleksis Cipras je proteklih tjedana u dva navrata spominjao zahtjev da Njemačka plati ratnu odštetu Grčkoj, i to kao „pitanje časti za Grčku i grčki narod“. Povod za to je bio završno izvješće specijalnog nadstranačkog povjerenstva parlamenta. Tu se vrijednost odštete za uništavanje, ratne zločine i prisilni kredit za vrijeme njemačke okupacije procjenjuje na 270 milijardi eura. Detaljno se opisuju i mjere kojima država želi pitanje reparacije propagirati u svijetu: govori se o političkim sjednicama u inozemstvu, o susretima parlamentaraca, o znanstvenim kongresima. Ne isključuje se ni mogućnost tužbe. To zvuči kao zaoštravanje sukoba koji je od završetka Drugog svjetskog rata uglavnom potiskivan u drugi plan. Izjave predsjednika grčkog parlamenta Nukosa Vutsisa za DW nagovješćuju spremnost Atene da odustane od maksimalnih zahtjeva.

I Grčka je u Drugom svjetskom ratu u velikoj mjeri patila pod njemačkom okupacijom. Deseci tisuća grčkih Židova su ubijeni između travnja 1941. i listopada 1945, najmanje 100.000 ljudi je umrlo od gladi, oko 100.000 kuća i stanova je uništeno. Čitava naselja su sravnjena sa zemljom, a njihovo stanovništvo – eliminirano. Za vrijeme okupacije, kompletna privreda i infrastruktura zemlje su uništeni, sirovine su zaplijenjene i prebacivane izvan zemlje. Osim toga, 1942. je Grčka nacionalna banka bila prisiljena okupatorima dati beskamatni kredit od 476 milijuna reichs-maraka, što bi, prema grčkim proračunima, danas trebalo da odgovarati sumi od 10,3 milijardi eura.

Nikos Vouicis i Aleksis CIpras

Nikos Vouicis i Aleksis CIpras

Neposredno poslije rata, Grčkoj je Saveznička agencija za reparacije obećala odštetu od 25 milijuna dolara u formi demontiranih industrijskih postrojenja. Godine 1949. osnovana je Savezna Republika Njemačka, a 1952/53. je održana londonska konferencija o dugovima. Grčka se, kao i većina drugih pogođenih zemalja, odrekla polovine svojih predratnih i poslijeratnih zahtjeva. Dogovoreno je da se rješavanje zahtjeva za reparaciju odloži dok se Njemačka ne ujedini i ne sklopi mirovni sporazum sa pobjedničkim silama. Šezdesetih godina, ekonomski ojačana Savezna Republika Njemačka je sa 12 zapadnih država sklopila takozvani Globalni sporazum o nadoknadi, između ostalog s Francuskom, Velikom Britanijom, Austrijom i Grčkom. Za građane Grčke, koji su „zbog rase, vjere ili svjetonazora“ bili pogođeni „nacionalsocijalističkim mjerama progona“, Bonn je uplatio 115 milijuna eura. No i tada, kao i kasnije, grčke vlade su poručivale da je pitanje reparacije i dalje otvoreno i da će tako biti do sklapanja mirovnog sporazuma.

Kako bi izbjegle zahtjeve Grčke i moguća potraživanja Poljske i drugih zemalja, dvije njemačke države su 1990, uz suglasnost četiri pobjedničke sile – SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza – zapečatile ujedinjenje takozvanim ugovorom „2+4“, a ne mirovnim ugovorom. O tome je bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher u svojim „Sjećanjima“ napisao: „Time smo oslobođeni briga od nepreglednih zahtjeva za reparaciju“. Taj stav se može kritizirati. Ali, da je ujedinjena Njemačka zaista morala platiti sve moguće zahtjeve zemalja koje su nacisti držali pod okupacijom, to bi značilo njen kraj, a svjetska privreda bi doživjela katastrofu– tako to tvrdi povjesničar Götz Aly. A njegov frajburški kolega Ulrich Herbert smatra da se to pitanje „može riješiti samo moralno i simbolički“.

To važi utoliko više što rješavanje grčkih zahtjeva pravnim putem izgleda nemoguće. Tužbe pojedinaca koji su tražili obeštećenje su pred njemačkim sudovima odbacivane, a Međunarodni sud pravde u Hagu je, pozivajući se na međunarodno pravo, odbio priznati odluke grčkih nacionalnih sudova protiv Njemačke. Doduše, grčka država bi mogla tužiti Njemačku pred haškim sudom. Ali, do suđenja bi moglo da dođe samo ako Berlin pristane. A to nije vjerojatno. Za njemačku vladu, tema reparacija je politički i pravno regulirana, i ona odbija sve razgovore o toj temi.

Atena zna da posjeduje slabe pravne mogućnosti za ostvarivanje svojih zahtjeva, i zato traži pregovore. Predsjednik grčkog parlamenta Nikos Vutsis je za DW rekao kako grčka strana ne želi to pitanje povezivati s aktualnim pregovorima sa tzv. Trojkom. Prošle godine je stvoren dojam da Grčka želi izvršiti pritisak na njemačku vladu kako bi Berlin omekšao svoju poziciju kada je riječ o uvjetima pod kojima Atena dobiva kredite.

Nikos Vutsis, osim toga, kaže i da je zahtjev od 270 milijardi eura samo „formalna kalkulacija“ i da je po pitanju reparacije „važno moralno-političko priznanje“. Gospodarska dimenzija je, prema njegovim riječima, „tek na drugom i trećem mjestu“ i može se razmatrati „samo do određenog stupnja“. Prije toga je, kaže, potrebno porazgovarati „o moralnim, povijesnim i humanitarnim aspektima“. Jedini eksplicitan zahtjev na kojem će Grčka i dalje inzistirati jest jedan prisilni kredit iz 1942. godine. Vutsis smatra da će dvije vlade moći da razgovarati o tome jer se radi o „knjigovodstvu“. Još tijekom okupacije, Njemački Reich je počeo s vraćanjem tog novca i tako priznao svoje obveze.

Joachim Gauck

Joachim Gauck otvoren za kompromis

Teško je procijeniti hoće li se Berlin upustiti u to. Povjesničar Haben Fleischer smatra da bi Berlin to trebao učiniti. Za razliku od isplate ratne odštete, vraćanje prinudnog kredita ne bi stvorilo presedan: „To je bio jedinstven kredit – samo u Grčkoj“. Takvu mogućnost je prošle godine nagovijestio i njemački predsjednik Joachim Gauck. On stvari vidi isto kao i njemačka vlada koja odbacuje isplatu reparacije. Ali, rekao je i da je „važno da zemlja kao što je naša, koja je svjesna svoje povijesne odgovornosti, razmotri mogućnosti naknade“. Predsjednik je tom prilikom poželio da grčka strana postupa „obvezujuće“. I čini se da je prvi korak u tom smjeru i učinjen.