Gospodarski pakt stabilnosti i njegovi nedostaci

Njemački kancelar Schröder s pravom je kritizirao gospodarski pakt stabilnosti navodeći tri argumenta. Prvo, postupak u slučaju kršenja određene granice proračunskog deficita od tri posto ne uzima u obzir proces reformi – što znači da strogo poštivanje kriterija prisiljava vlade na provedbu manje reformi; drugo, stroga granica deficita ne dopušta dovoljno fleksibilnosti tijekom ekonomskog oporavka – što znači da se primjerice Njemačka pridržavala proračunske dopuštene granice došlo bi do prociklične fiskalne politike i mnogo veće ekonomske stagnacije. I treće, pakt ne uzima u obzir posebne namete i teret pojedinih zemalja, poput ponovnog ujedinjenja Njemačke ili uplaćivanja u budžet Europske Unije.

Sa prva dva argumenta kancelar je u pravu. Gospodarski pakt stabilnosti izum je generacije njemačkih ekomonskih političara 90-ih godina. Pakt je gospodarski kontraprouktivan. Ne samo da ometa ekonomski rast već i svoj prvobitni cilj – trajnu stabilizaciju državnih financija. U međuvremenu to su shvatile većina zemalja članica pa čak i sama Europska komisija. Stoga na gospodarski pakt stabilnosti najvjerojatnije čeka velika reforma pod luxemburškim predsjedništvom Europske Unije.

Problem leži vrlo duboko. Naime, nema smisla postavljati gornju granicu za deficit. Međutim odredba o tri posto zapisana je u Maastriškom sporazumu odnosno u Europskom ustavu gdje će nakon njegova usvajanja tamo ostati zauvijek. Šefovi država i vlada te predstavnici Europske komisije ne pomišljaju ni u snu da promijene Ustav. Gospodarski pakt stabilnosti samo određuje postupak protiv zemalja koje prekrše pravila. Dakle, ovdje se samo radi o promjeni zakona koji svojom primjenom određuje kako kažnjavati kršitelje zakona. Temeljno pitanje pak glasi, kako reformirati pakt stabilnosti a da bi se državne financije u eurozoni dugoročno stabilizirale.

U praksi u monetarnoj uniji zavladat će pravi kaos. Članice eurozone ubuduće će odlučivati o financijskoj politici na temelju nacionalnih interesa. Labavljenje pakta stabilnosti znači indirektno labavljenje gospodarsko-političke koordinacije u eurozoni. Ukoliko Njemačka sebi uzima pravo na visoki deficit, tada će i talijanski premijer Silvio Berlusconi progurati još prije izbora 2006. godine veliku poreznu reformu koja će povećati deficit.

Talijani naime vjeruju da njihovi državni dugovi više nisu njihovi, već dugovi cijele eurozone. Premda europski sporazumi i statuti Europske središnje banke tako nešto ne dopuštaju – u slučaju ako jedna velika članica postane insolventna, tada bi morale pomoći i uskočiti sve ostale zemlje, ne iz ljubavi prema bližnjem, već zato što bi se financijska kriza mogla proširiti na cijelu eurozonu. U takvoj situaciji ugrožena je i opstojnost europske monetarne unije. Bio bi to jedan od rijetkih mogućih scenarija u kojem bi pojedine članice imale vrlo jasan razlog napustiti eurozonu.

Premda su postupak zbog prekoračenja granice proračunskog deficita kao i novčane kazne besmisleni, ipak gospodarski pakt stabilnosti ima smisla kao mehanizam koordinacije europske gospodarske i fiskalne politike. Ukoliko se taj aspekt izgubi tada će nas sve zajedno u Europi vrlo teško koštati fleksibilnost za koju se zalaže kancelar Schröder.

Kritika koja stiže od kancelara i njegovih kolega političara je ispravna, ali njihov odgovor je pogrešan. Potrebna je prije svega veča fleksibilnost u procjeni gospdarske politike pojedinih zemalja članica. Potrebno je više koordinacije. U interesu svih članica eurozone je postavljanje vjerodostojnog programa dugotrajnog smanjenja dugova. Međutim, pod ovakvim paktom stabilnosti to nije moguće. Postupci za kršitelje postojat će i dalje- Komisija će uredno pisati svoja izvješća i slati svoja „plava“ pisma upozorenja. Međutim, cijelom postupku nedostaju vjerodostojnost i transparentnost.

Eurozoni nedostaje temeljita preorijentacija na području fiskalne politike. Najprije treba ukinuti i izbrisati gornje granice proračunskog deficita. Za granice od tri posto za proračunski deficit i 60 posto za dugove moguće je spojiti samo uz nominalni gospodarski rast iznosi pet posto. To je bio slučaj 90-ih godina, ali ne i danas. Stoga je potreban fleksibilan mehanizam procjenjivanja i istodobno nefleksibilan mehanizam koji bi to proveo u djelo. Ako se donese odluka da deficit treba smanjiti tada se takva odluka mora provesti u djelo. Međutim trenutni postojeći gospodarski pakt stabilnosti tako nešto ne može pružiti.