1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Gorki okus hrane s "državljanstvom"

Certificiranje lokalne autohtonosti određenih prehrambenih artikala može poslužiti kao zaštita malima na otvorenom tržištu. No prečesto je to samo uzročnik apsurdnih sporenja.

Prezentacija hrvatskih specijaliteta u Bruxellesu

Prezentacija hrvatskih specijaliteta u Bruxellesu

Službena zaštita izvornosti neke prehrambene namirnice na europsko-unijskom tržištu već godinama predstavlja spornu proceduru između raznih zemalja Staroga kontinenta. Što se tiče Hrvatske, najčešće je riječ o nesporazumima sa Slovenijom. Dosad su tako predmetom političkih razmirica u tom kontekstu, na relaciji Zagreb-Ljubljana, bili podravski kiseli kupus i istarsko vino teran, te kranjske kobasice i kulen. Odnedavno je to i zlevanka, vrsta jednostavne pite koja se podjednako domaćom smatra u hrvatskom Međimurju i slovenskom Prekmurju.

Oznaka autohtonosti u nacionalnim okvirima postaje tako i kulturološkom temom s povijesnim implikacijama. No, u  pozadini stoji očito nastojanje za osiguravanje lakšeg profita uz prepoznatljivo brendiranje određenih popularnijih proizvoda. Niz je primjera, međutim, koji takvu praksu pod ravnanjem Bruxellesa otkrivaju kao krajnje apsurdnu u realnoj svakodnevici. Hrvatska ima već nekoliko registriranih vrsta pršuta, a dva od njih nose nazive „drniški“ i – „dalmatinski“. Pri čemu, naravno, sam Drniš i dalje ostaje u Dalmaciji.

Danas je gospodarstvo tek - marketing

Krene li se korak dalje, primjećuje se da značajnu ulogu u prisvajanju takvih proizvoda igra svojevrsna politička hijerarhija. Slovenija, primjerice, certificirala je ajvar kao svoje izvorno jelo, a uvelike zahvaljujući samo tome što npr. Makedonija još nije primljena u članstvo EU-a. „Nije tajna, za sve takve nonsense možemo zahvaliti situaciji da se ono što danas zovemo gospodarstvo zapravo najprije tiče marketinga, procesa stvaranja marke. Tehničke i kvalitativne razlike među, recimo, automobilima su sve manje, pa je tek marka ono što se tu prodaje i kupuje“, rekao nam je ekonomist Guste Santini.

Ovaj nezavisni analitičar mišljenja je da se zato tradicija hrane u ovom slučaju na umjetan način gradi u specifičnom polju kulture, kao forsirano spekulativnom području, namjesto u proizvodnji koja nedostaje. „Tako se i neiskusni proizvođač može pozvati na svoj 'izvorni slavonski kulen', a ukoliko neka država za ajvar nema ni komponente niti povijesnu tradiciju, dovoljno je da uspješno dograbi marku“, nastavlja on. Riječ je u ovom slučaju o malim količinama i zaštiti koja manjim zemljama ponekad zaista može poslužiti kao obrana pred ponudom velikih korporacija.

Prezentacija kulena na Zelenom tjednu u Berlinu

Prezentacija kulena na Zelenom tjednu u Berlinu

„I dok velike korporacije žele odbaciti oznaku nacionalnog te postati transnacionalne, jer tako lakše ostvaruju profit, mali posežu za nacionalizacijom marke. Mali se zatim vesele tome na razini folklora, a rijetko na razini ozbiljne proizvodnje u okviru kontinenta. Kao što se Zagrebačka banka i dalje zove tako, iako više nema puno veze s Hrvatskom u pogledu odluka i plasmana profita“, zaključuje Santini, dodajući kako spomenuto veselje često uslijed nacionalizacije prelazi u međunacionalno neugodno te iscrpljujuće sporenje.

Širenje imperijalizma

Sociolog politike Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da ovo pitanje otvara znatno širu problematiku nepriličnog odnosa EU-a prema proizvodnji i potrošnji. „Prvo, očito je da je u prednosti onaj tko je prije ušao u EU, a bez ozbiljne analize gastronomsko-kulturnih fenomena. Tako se događa monopolizacija članstva u nekoj regiji bez ulaska u meritum predmeta“, drži Bagić. On će se pritom složiti i s tezom da je posrijedi neka vrsta širenja imperijalističkog odnosa iz centra kontinentalne asocijacije prema periferiji.

„I drugo“, kaže ovaj sociolog za DW, „inzistiranje na zaštiti nacionalnosti u gastronomiji gradi ideju unikatnosti tradicije tamo gdje je ona najmanje održiva. Jer, hrana bi bila najveći kontraargument za jedinstvenost nacionalnosti neke kulture. Često se kod prehrambenih brendova radi o nijansama koje se proglašavaju za supstancijalne razlike, a u interesu kapitala. U tim stvarima su granice kompleksnije od onih koje odvajaju nacionalne države“. Po njegovu mišljenju, i same će novodobne velike migracije prema Europi dokazati upravo tu istinu.

Preporuka uredništva