1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Gorak šećer u Europskoj Uniji

default

Ne na kraju i u svjetlu - bolje rekavši sjenci ovakvih investicija i "investicija" ne možemo a da se ne podsjetimo skandala koji je svojedobno izbio u poslovanju Hrvatske sa Europskom Unijom da bi, nešto kasnije, gotovo identičan skandal bio ponovljen u poslovima između Europe i Srbije i Crne Gore. Riječ je o šećeru - i upravo on je najbolji primjer koliko državne intervencije zagorčavaju već i pomisao na nekakvu slobodnu tržišnu utakmicu.

Jer šećer je u Europskoj Uniji subvencioniran - i to značajno: Europsko povjerenstvo jamči cijenu od 632 eura po toni sirovog šećera i zauzvrat, sebi uzima pravo da sam određuje, gdje će se i koliko šećera proizvoditi. No šećera se ipak proizvodi previše i onda opet uskače Bruxelles i pomaže njegovom izvozu i pritom se mora prilično isprsiti: jer cijena tone sirovog šećera na svjetskom tržištu nije 632 eura - nego jedva 233 eura. Sa druge strane, iako Europa izvozi šećer, ona ga i uvozi - i to u priličnoj mjeri. To je važan izvozni proizvod Hrvatske i ostalih zemalja koje imaju sporazume sa Bruxellesom i samo na primjer Osječka šećerana izvozi u Europu oko 30 tisuća tona šećera godišnje.

Iako je dakako prilično jasno da će mnoge svrbjeti prsti kupiti šećer po svjetskoj cijeni i prodati ga po Europskoj - isto je tako prilično jasno kako je to stanje koje ne može opstati. Jer, Europu to godišnje košta i po 6 i pol milijardi eura svake godine a onda dolaze i ne osobito ljubazna pisma iz Svjetske trgovinske organizacije jer se mnoge zemlje - osobito na primjer Brazil - osjećaju isključenima iz unosnog tržišta Europske Unije. Zato je već i bivši povjerenik za poljoprivredu, Franz Fischler priznao da ta idila u kojoj žive europski - i njima bliski proizvođači šećera - ne može potrajati:

"Nedostaje slobodne tržišne utakmice. Potrošači i industrija koja prerađuje šećer plaća visoke, rekao bih previsoke cijene."

Dakako, proizvođači šećera se ne žele samo tako predati: od slatkog bijelog kristala živi u Europi oko 375.000 poljoprivrednika, uglavnom - šećerna repica se prerađuje u oko 230 šećerana koje zapošljavaju još 300.000 ljudi. Prošla godina je bila plodna - 7500 poljoprivrednika samo njemačke pokrajne NRW proizvelo je oko 716.000 tona šećera - ali usprkos prosvjedima, stručnjak za poljoprivredu vladajućih njemačkih socijaldemokrata Wilhelm Priesmeier smatra kako se na reformama Europske Unije još možda može vrtiti na ponekom šarafu, ali načelno - nema alternative reformama i ukidanju ovih ogromnih subvencija.

To će osobito pogoditi Njemačku - jer mnogi tragovi šećera vode u ovu zemlju baš kao što je ovdje, u Mannheimu i najveći proizvođač šećera u Europi, "Südzucker AG". A ovdje govorimo doista o gigantu: njegov je promet 4 i pol milijarde eura i drži 40 % njemačkog tržišta - što znači i oko petinu Europskog. Zanimljiva je i njegova vlasnička struktura jer je on nešto kao zadruga: 40% njegovog imena ima praktično zadruga poljoprivrednika udružena u "Južnonjemačku zadruga za obradu šećerne repice" i da bi se prodala repica u tvornicu "Südzuckera" - barem u Njemačkoj, mora se biti član zadruge a to znači da onda sudjeluje i u njegovoj dobiti. A i dobit nije tako loša - 479 milijuna eura.

Iako vjerojatno i - na primjer - kooperanti hrvatske Sladorane iz Županje u svom pokušaju privatizacije te tvornice čeznu za takvim modelom, i "Südzucker" je zabrinut za budućnost. Jörg Gebhard, predsjednik nadzornog odbora:

"Čak i ako seljaci poduzeću besplatno daju svoju repicu, na temelju drugih troškova poduzeće više nebi bilo sposobno ostati na tržištu i sutra bi bilo mrtvo."

Možda predsjednik nadzornog odbora dramatizira - ali bez sumnje bi postalo tijesno za mnoge od 44 tvornica koliko ih "Südzucker" ima diljem Europe. Jer tek nešto više od četvrtine prometa ovaj koncern ostvaruje sa nečim što nije šećer - iako je već odavno uvidio da sa tim subvencijama neće potrajati vječno. Tako na primjer na istoku Njemačke gradi tvornicu bio-alkohola koji se načelno može dodavati u automobilski benzin uz prednost da se na to gorivo u ovoj zemlji ne plaćaju gigantski porezi kao na običan benzin. No do sada se nije našao niti jedan kupac koji bi bio zainteresiran za tu proizvodnju a i "Südzucker" teška srca odustaje od svoje osnovne djelatnosti - kad već tu tako solidno zarađuje. Naime, 2001. kada je odlučeno proširiti paletu, direktori su se uputili u kupovinu - i vratili se sa još 5 tvornica u Francuskoj i dvije godine kasnije, sa još 14 tvornica u Poljskoj. Treba li uopće reći što proizvodi svih tih 19 tvornica koje je kupio "Südzucker"? Naravno - sve su to šećerane i jedino što ih spriječava da se opet upute u kupovinu jest - da je i Bruxelles postao veoma oprezan. Sada ne zbog subvencija - nego zbog mogućeg monopola.

Iako monopol - točnije, bipol u Njemačkoj već praktično postoji. Jer baš kao što "Südzucker" dominira jugom zemlje, na sjeveru je to "Nordzucker". A kako oni posluju, na svojoj je koži osjetio čak i Marc Painsmaye: već godinama surađuje sa južnim proizvođačem šećera i pozvao je sjevernjake da mu pošalju ponudu. I gle čuda: iako je udaljenost od tvornice do mušterije bila manja, cijena je bila gotovo u dlaku ista. Dobro, pomislit ćete, što si taj Painsmaye umišlja da će sad posvađati jednu sa drugom šećeranom? Pa - ako bi postojalo nešto što se zove slobodna tržišna utakmica, upravo "tom Painsmayeu" bi kao prvom to možda i uspjelo. Jer on je direktor nabave kod Unilevera - sjetite se samo onih silnih sladoleda i osvježavajućih napitaka - i godišnje kupuje 100.000 tona šećera; 1% potrošnje čitave Europske Unije.

Usprkos tome, njemačke šećerane i osobito "Südzucker" djeluje kako god može i zna da bi zadržao postojeće stanje: tako na primjer izdašno dariva sve političke stranke u zemlji - sa izuzetkom, dakako, ekstremista - ali je na primjer jedan od najvećih sponzora socijaldemokrata. Lobisti u Bruxellesu također rade punom parom i ukazuju na činjenicu kako uzgoj šećerne trske u Brazilu - zemlje koja itekako želi prodrjeti sa svojim šećerom u Europu - ali kako te plantaže opasno ugrožavaju opstanak prašuma, kako se besramno izrabljuje tamošnje poljoprivrednike i uopće, ugrožava čovjekov okoliš.

Ali činjenica ostaje činjenica - šećer u Europi je gotovo tri puta skuplji nego na svjetskom tržištu. Direktor sindikata proizvođača šećera Franz-Josef Möllenberg ipak dilemu svodi na sasvim drugu razinu i pita: mislite li doista da namjeravam stati pred 5000 mojih radnika i reći im; vaša radna mjesta će nestati samo da bi Coca Cola ili Unilever ostvarili veće profite?" Jer, tek petina proizvedenog šećera u trgovinu stigne kao bijeli kristal: sve ostalo odlazi u obradu. A hoće li, ako šećer pojeftini, coca-cola, marmelada i sladoled postati jeftiniji? Jer ipak - samo naivni mogu vjerovati da će i šećer u trgovini doista toliko pojeftiniti, koliko mu padne cijena na europskom tržištu.