1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Golub i ja – ptice koje Afganistancima ispunjavaju želje

Afganistanci vole golubove više od bilo čega drugoga. Oni ih zapravo obožavaju. Golubovi bi, tako to barem vjeruju Afganistanci, njihove želje nose u nebo…jer samo tako se one mogu i ispuniti.

default

Golubovi kao simbol mira u Afganistanu?

Zima je. U Kabulu je vrlo hladno. Na tlo se spuštaju lagane snježne pahuljice. Muškarci zaogrnuti debelim dekama žurno kroče ulicama starog dijela Kabula. Pred džamijom Šai-Dušamšerom svi zastanu na trenutak: pogled bace na golubove…na stotine golubova koji sjede na plavoj kupoli religiozne kuće, ali i one ptice koje su doslovce zauzele trg ispred džamije.

Konkurencija ispred džamije je jaka

Golubovi koji obitavaju oko džamije u starom gradu usred Kabula su osobito debeli. A kad prolaznici hrane gugutave letače, običaj je da im kažu i što si žele u životu. Ljudi se ne boje, a ni od gužve koja vlada u afganistanskoj prijestolnici. „Ljudi ovamo rado navraćaju kako bi nahranili golubove. Oni im bacaju sjemenke i svaki put nešto požele. Dolaze i žene čija su djeca bolesna. One nahrane golubove i požele da im dijete ozdravi i da imaju dovoljno za jesti“, kaže Humayon. On prodaje hranu za golubove ispred džamije u cetru Kabula: sjemenke, žitarice, zrna kukuruza…da posao dobro ide potvrđuje i jaka konkurencija. Iako je jutro hladno, ispred džamije stoje čak petorica prodavača: „Ja ovo radim već 25 godina. I ja nešto poželim kad pticama bacim štogod za jesti. Ja želim mir u Afganistanu. Ovaj dječak ovdje pored mene, on to ne bi trebao raditi…on bi trebao ići u školu. Ja mu želim da se obrazuje.“

Kabul und die Imal Hashimi Moschee

Kabul je nekada bio "raj na zemlji"...a danas je to grad-ruševina

A dječak kojeg spominje Humayon u ruci drži neku staru konzervu iz koje se širi tamni dim. Dječak maše konzervom i nada se da će mu prolaznici udijeliti par novčića…dim iz konzerve bi, kako on tvrdi, trebao otjerati zle duhove i čuvati od bolesti. No, većinu prolaznika dječakova priča ne zanima…oni se radije okreću za golubovima. Golubovi ipak ispunjavaju želje…

Ratni veteran priželjkuje mir

Sve što se događa na trgu ispred džamije pozorno prati i Asiz Ahmed. Ratni veteran pokreta otpora u afganistanskom ratu protiv Sovjeta sjedi u invalidskim kolicima: nakon što ga je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u borbama pogodio neprijateljski metak i teško ozlijedio, Ahmed je vezan uz kolica. Oduzete su mu noge: „I ja prodajem hranu za golubove kako bih prehranio moju obitelj. Za ljude u Kabulu golubovi su simbol mira, baš kao i u Njemačkoj. Golubovi su božja stvorenja. Oni su znak.“

A to nije uvijek bilo tako. Tijekom vladavine talibana strogo je bilo zabranjeno hraniti ili imati golubove kod kuće. I jedno i drugo su talibani proglasili neislamskim. Već šest godina to pravilo više ne važi u Kabulu. Prije šest godina radikalni islamski talibani morali su bježati iz grada.

„Je često navratim do džamije kako bi nahranio golubove. Ja želim da Bog okonča nasilje. Ja želim da se ispune želje Afganistanaca“, kaže Aziz.

Afghanische Mädchen

Afganistanske djevojčice, baš kao i Suhaila, žele se školovati, one žele učiti

Želje imaju i kabulska djeca

13-godišnja Suhaila zato i sama kupuje hranu za golubove…ona nema puno novca i zato može kupiti samo par zrna kukuruza. Suhaila se u 2007. sa svojom obitelji vratila u Kabul iz pakistanskog izbjeglištva. Suhaila je odrasla u izbjegličkom logoru kod Pešavara i svoju afganistansku domovinu je upoznala samo iz priča. A u pričama je Kabul uvijek bio raj na zemlji…no, Kabul u koji se Suhaila vratila sa svojima je drugačiji: to je jedna mala, hladna glinena kužica na strmoj padini…daleko od centra grada…jako daleko…bez vode i električne struje.

Suhaila priznaje: „Ja imam puno želja. Najveća mi je želja da krenem u školu. Ja želim svašta naučiti, prije svega strane jezike. Ja hoću čitati i pisati kao što to zna moj tata. Ja želim učiti i jednoga dana zarađivati novac. Ja želim kuću u kojoj će biti rasvjete i vode. A sada ne mogu ići ni u školu jer je ona jednostavno predaleko od moje kuće. U školi se popodne održava nastava za djevojčice…tako da bih ja tek po mraku mogla ići kući…a to je preopasno.“

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic