Gola tijela na Akademiji likovnih umjetnosti

Svako tijelo, bilo ono mlado ili staro, mladenački zategnuto ili starački naborano isto se plaća - 30 kuna po školskom satu. Jedini uvijet je velika količina strpljenja. Cilj je kolegija na kojima se predaje crtanje, slikanje ili kiparenje akta studente naučiti kako konture ljudskog tijela vjerno prenijeti na platno ili oblikovati u skulpturu.

Poziranje kao izazov i studentski džeparac

Na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti Milena pozira posljednja dva mjeseca. Novac dobro dođe, ali biti uspravan ili sjediti bez ijednog komada odjeće ili obuće pred nepoznatim ljudima za nju nije samo studentski džeparac, već, kako kaže, i izazov – nešto posebno i zanimljivo:

"Ništa me nije moglo pripremiti za osjećaj oslobođenosti koji se dogodi kad dođeš sa svojim tijelom i kažeš evo to sam ja takva kakva sam, bez nekih seksualiziranih ideja, namjera i primisli. Ima nečeg čovječnog u tome, nečeg ljudskog. Tu sam gola pred vama, slikate me, učite anatomiju. Svi su modeli plaćeni 30 kuna po satu. Lijepo je i plemenito kada svako tijelo ima istu cijenu - nešto kao protest protiv toga da se cijene ljepe na sve, na nešto što je tako prirodno i normalno poput golotinje."

Novac s Akademije Milena troši na životne potrebe. Inače privodi kraju studij na jednom zagrebačkom fakultetu. Radni dan na Akademiji izgleda otprilike ovako – u Ilicu dojuri u jutarnjim satima. Priznaje - često s kojom minutom zakašnjenja. Namjesti se u položaj koji je toga dana potreban i tako nekoliko sljedećih sati. Kako kaže, posljednjih dana obično sjedi i čita knjigu po svom izboru pa je tako nedavno pozirajući uspjela pročitati djelo koje joj je važno za diplomski rad. Radi do 12 sati ili još koji sat više ako se ukaže potreba: "Ako je riječ o pozi u kojoj treba stajati - nije jednostavno, ali nakon nekog vremena mišići se priviknu, posao postane lakši. Važno je biti miran, osobito kad je u pitanju akt. Bitan je i neki kontakt koji se ostvari sa studentima."

Na Akademiji se osjeća kao doma

A studentima s kojima radi rado bi nešto predložila. Evo što: "Bilo bi mi zanimljivo da se jednom i oni, poput mene, skinu goli i slikaju. Mislim da bi se u nekom umjetničkom, stvaralačkom smislu na slikama dogodilo nešto posve novo. Ne znam da li bi bile bolje ili lošije, ali svakako bi bile drugačije."

Na Akademiji se osjeća već kao doma, ali iako je u poslu tek dva mjeseca, priznaje da je prvotni interes nešto splasnuo: "Više mi nije tako uzbudljivo kao što je bilo na početku. Osjećam se kao da dolazim na fakultet ili u srednju školu. Ovdje mi je društvo, idemo na ručak, opušteno je. Nema veze s nekim poslom u nekom zastrašujućem smislu te riječi. Ne osjećam se, kako bih rekla, potrošeno nakon pet sati poziranja. Prilično mi je ugodno, ali, nije mi više tako uzbudljivo. Na početku sam osjećala veći izazov. Imala sam puno entuzijazma, počela sam puno pisati kad sam krenula pozirati. Što mi kažu prijatelji? Pa oni su zdravi i pametni ljudi s kojima se može pričati o svemu pa i o takvim temama."

Još uvijek ne posjeduje nijednu svoju sliku ili crtež. Razmišlja da otkupi jednu koja joj se osobito svidjela.

Na sljedećoj stranici: Od građevinskog radnika do modela

Od građevinskog radnika do modela

Radomir na Akademiju redovno dolazi posljednjih deset godina. Pozira i portret i akt i to kod slikara, grafičara i kipara. Po struci je građevinski radnik, ali zbog krhke građe nerado se laća lopate i mješalice. Radi i kao portir, preko ljeta na gradilištu, a u slobodno vrijeme na Akademiji. Zadovoljan je onim što zaradi. Radi zbog novaca, ali kaže voli i umjetnost: "Prije je bilo 25 kuna, sad je 30 kuna akt. Samo glava je 20 kuna. Zadovoljan sam."

Radio bi i da se manje plaća. Za sebe će reći da je dobar model. Ne vrti se i ne koprca. Tjelesne je građe na kojoj nema viška kilograma, a kad se modelu ispod kože naziru rebra – tim bolje za studente. Radomir u Zagrebu živi posljednjih 30 godina. Brat i majka su mu u Bosni. Isprva mu je bilo nelagodno skinuti odjeću i staviti se na raspolaganje studentima, ali s vremenom se priviknuo: "Svaki početak je težak pa je bilo malo neugodno da bulje tamo u tebe. Sad mi je svejedno."

Radomira smo upitali je li zadovoljan kad se pogleda na platnu: "Nekom ide bolje, nekom slabije. Nekom teže ide, pa nisam baš zadovoljan. Ima onih koji su nadareniji pa sam zadovoljan kako me naslikaju ili nacrtaju."

Poslom se namjerava baviti dok ga noge budu služile jer nepomično stajati pa čak i sjediti po nekoliko sati zna postati zamorno.

Više voli pozirati nego sjediti po kafićima

Katarina radi na jednom zagrebačkom fakultetu, u mirovinu namjerava za četiri godine. Kaže da na Akademiju posljednjih šest godina ne dolazi isključivo zbog zarade: "Djeca su mi narasla i nisam više imala obaveza. Nisam osoba koja bi išla po kafićima pa sam, uz svoj posao, odlučila raditi još nešto korisno."

Isprva joj ideja da pozira pred mladim ljudima nije bila osobito primamljiva: "Kad sam prvi put došla imala sam krivu percepciju. Mislila sam – ajme majko, imam 55 godina, ja to ne mogu. U klasi je pisalo da kipar ne gleda očima, nego rukama. Ta poslovica, koja je stajala na zidu, ohrabrila me je i evo već sam šest godina na Akademiji."

U društvu mladih ljudi osjeća se više nego dobro. Kaže, svaki student ju pozdravi na cesti, nikad nije doživjela nijednu grubu riječ. Ona objašnjava: "Radeći na Akademija naučila sam slušati druge i biti staloženija u situacijama koje su stresne. Imam jako bolesnu majku, obitelj vrši pritisak, ali kad dođem u klasu nađem neki mir. Ti ljudi rade, gledate kako su marljivi kao pčelice i upijate od njih. Bolje mi je nego sjediti u kafićima."

Dobar model mora biti ispavan

Zanimalo nas je što je potrebno kako bi se postalo dobar model. "Na prvi pogled mislite da je to jako lak posao, ali nije. Ako niste u glavi smireni to definitivno ne možete raditi. San je jako bitan. Morate doći naspavani kao i studenti. Model koji radi 3, 4 sata dnevno je kvalitetan model. Sve preko toga ne ide. Posao je dosta stresan, ali sve je u glavi. Bitno je imati koncentraciju. Bitno je biti miran i staložen. Morate biti izdržljivi, mirovati. S tim nemam problema. Jako puno spavam, san mi je lijek za sve", priča Katarina.

Ona novac troši na putovanja, a ponešto daruje i Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Putovala je po Južnoj i Sjevernoj Americi, a ovo ljeto namjerava u Kairo. Bez posla na Akademiji putovanja bi si teško mogla priuštiti jer, kaže, u znanosti se ne plaća sjajno.

Autor: Goran Prokopec

Odg. ured: Andrea Jung-Grimm