Godina dana prosvjeda u Srbiji

Ovog utorka 25. travnja se navršava godina dana od početka prosvjeda zbog rušenja kuća u Hercegovačkoj ulici u beogradskoj četvrti Savamala, a i studentski prosvjedi "protiv diktature" u Srbiji sada već traju četiri tjedna. Ni jedni niti drugi i dalje nisu doveli do ispunjenja zahtjeva gradskim i republičkim institucijama, ali društvo, politička scena, vlada i oporba nakon te godine dana uličnih šetnji, više nisu isti. Najveći uspeh, kažu sugovornici DW-a, jest što su ljudi na ulici razbili strah koji je metastazirao u društvu.

„U potpunosti smo raskrinkali jednu megalomansku prijevaru koja je namijenjena isisavanju novca iz proračuna”, kaže za DW Radomir Lazović iz Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd". „Mnogo materijala je isplivalo na površinu nakon rušenja i cijeli mehanizam državnog aparata se uključio u zataškavanje zločina i čuvanje pozicija svojih kolega na vlasti. Mi smo sada bliže tome da vidimo kako izgleda cijeli taj sustav", smatra Lazović.

Indirektni uspjeh je upravo ta svijest ljudi koji se bude, shvaćaju u kakvoj situaciji žive, zalažu se za nešto i pokazuju da se ne boje, tvrdi aktivistkinja Maja Vasić. Ona je sudjelovala još na studentskim prosvjedima 1996/97, a taj naraštaj koji se još sjeća i prosvjeda iz 1968. je uvjeren da ta energija koja ne jenjava već punih godinu dana dovodi ljude do uvjerenja kako je ipak moguće nešto promijeniti. „S druge strane, vlast se osjeća sve nesigurnije. Oni shvaćaju kako Goebbels nije baš bio u pravu i kako stotinu puta izgovorena laž ipak ne postaje istina. Ništa od laži koje serviraju o Savamali nije upalilo", kaže umirovljena nastavnica Srbijanka Turajlić.

Deficit demokracije

Broj ljudi na ulicama nije realan odraz nezadovoljstva građana Srbije, smatra Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam. On prati već treći naraštaj prosvjednika i smatra da se ipak "steže obruč" oko vlasti, a ona je utjelovljena u predsjedniku Srpske napredne stranke, aktualnom premijeru i budućem predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. A dok se iz državnog vrha čuju i "pomirljive" poruke kako su prosvjedi "praznik demokracije", istovremeno neprekidno traje potraga za organizatorima prosvjeda u kojoj učestvuju tajna policija, tabloidi i državne institucije. Utoliko i on smatra kako je najtočnija upravo ona studentska tvrdnja kako je organizator protesta "osobno premijer svojim ponašanjem."

„Devedesetih godina je na vlasti bio (Slobodan Milošević,) čovjek koji je prezirao vlastiti narod, koji je vladao silom i nije mario da li ga netko voli ili ne. Ovdje imamo sasvim drugačiju situaciju, imamo (Aleksandra Vučića,) vođu koji bi volio biti voljen i kad čuje bilo kakvu kritiku, doživljava to vrlo osobno pa se verbalno obračunava s onim tko ga kritizira", sažima Popov.

Koliko dugo će te pomirljive poruke trajati ovisi i od toga koliko će još vremena biti potrebno da se na ulici stvori kritična masa koja će Vučića, kao i Miloševića, natjerati na neke ustupke ili na silazak sa vlasti. „Ako bi se to nastavilo i dobilo ozbiljnije razmjere, to bi ugrozilo i položaj koji Vučić ima u zapadnim zemljama. Oni ga sada doživljavaju kao faktor stabilnosti u regiji jer se pokušava ponašati najkonstruktivnije što može. A dok tako radi, koga briga što on radi nama. Ali ako bi prosvjedi počeli rušiti njegov dojam kod onih koji ga podržavaju na zapadu, ne bi to više bio praznik demokracije nego bi i drugim mjerama pokušao razbiti prosvjede" smatra Popov.

Međunarodna zajednica i dalje šuti i gleda na drugu stranu. Radomir Lazović je uvjeren kako njima potrebno objašnjavati nedostatak demokracije u ovakvoj zemlji: „Mislim da je međunarodna zajednica odigrala vrlo lošu ulogu u Srbiji, gdje smo mi imali situaciju da su se i Rusija i Njemačka direktno uključile u izbornu kampanju dajući podršku jednom kandidatu. Mislim da se to u njihovim zemljama nikad ne bi moglo dogoditi, ali ono što se ovdje događa jest da tu vlada politički Eldorado u kojem je sve dozvoljeno. Tako se onda ponaša i međunarodna zajednica. Da li njihovi birači znaju što se ovdje dešava, ja ne znam, ali volio bih da saznaju i da pitaju svoje donosioce odluka zašto se ponašaju drugačije u našoj zemlji nego što bi se ponašali u svojoj", pita Lazović.

Kako sa interneta "na ulicu"?

Kritična masa koja bi vladu u Srbiji navela da učini na ustupke za sad postoji samo u virtualnom svijetu. Istraživanja pokazuju da više od devedeset posto mladih ima pristup internetu, a samo pet posto ne sudjeluje u društvenim mrežama. Internet se koristi sve više, a podaci Zaklade SHARE svjedoče kako je uoči predsjedničkih izora u Srbiji aktivnost na Facebooku bila tri puta veća nego uoči parlamentarnih izbora prošle godine.

Upravo sa tih mreža se pobuna i preselila na ulice. „Protesti su nastali na društvenim mrežama i određena aktivnost jest nastavljena, ali su nastavljeni i trendovi koji su uočeni tokom izborne kampanje. To je kreiranje i lažnih profila na društvenim mrežama kako bi se korisnike dovelo u zabludu porukama i idejama koji određeni sudionik zastupa, u ovom slučaju demonstranti“, objašnjava za DW Đorđe Krivokapić iz SHARE Fondacije.

Kao primjer takvog lažnog profila navodi tweet Studentska elita gdje se objavljuju poruke koje pozivaju na nasilje i gdje se spominju „bandere" kako bi se obračunalo sa predstavnicima vlade i onima koji je podržavaju. Tu je i profil na Facebooku Protiv diktature  gdje se čita kako prosvjedi „gubi smisao" i „nemaju energije". „Te stranice vode neki ljudi koji ulažu određena sredstva kako bi ih promovirali i na taj način pokušavaju tu spontanu debatu preko mreže instrumentalizirati u određenom smjeru. Oni se ubacuju u javni prostor kako bi uticali na javno mišljenje", smatra Krivokapić.

U potrazi za novom demokracijom

Zašto se ta kritična masa sa interneta onda ipak ne odražava "na ulici" i u stvarnom prosvjedu? Mišljenja su različita: jedni tvrde masovnost, drugi smatraju da su zahtjevi previše raznoliki,  treći misle da bi se prosvjedi trebali proširiti iz Beograda na cijelu Srbiju, četvrti smatraju da se lokalni pokreti moraju udružiti, peti smatraju da bi se tu morala uključiti i službena politička oporba...

No političke stranke u protekloj godini nisu bile dobrodošle na ovim prosvjednima. „Demonstranti imaju samo jednu želju, a to je da pozicija postane prošlost i da oporba postane pametnija. Očigledno ti ljudi žele neke čiste biografije i ljude koji se do sada nisu prodali", konstatira Maja Vasić.

Ipak, da politička oporba ima težinu kakvu je imala u devedesetima, onda bi možda pomogla i dovela do preokreta. Ali ovako razjedinjeni i kompromitirani su samo štetni, smatra Popov. Po njegovom mišljenju, ono što nedostaje u ovim prosvjedima su radnici: "Oni su najtiši,a najviše ih se zlostavlja. Ili rade na crno ili ih gazda može otpustiti bilo kad. Boje se za to malo posla što imaju i žive u strahu kako neće imati od čega živjeti", kaže Popov.

Sa radnicima ili bez njih, bez novca i pod medijskom blokadom jedina sigurna strategija ostaje ulična strategija, slažu se naši sugovornici. „Vidi se kako nitko ne brani interese građana – od urbanističkih prevara pa do izbornog procesa koji je bio potpuno nepošten. Nalazimo se u sustavu koji je zapravo privid sustava jer ga potpuno manipulira vladajuća stranka i građani se moraju uključiti kako bi se obranili i na kraju sami odlučili u kakvom gradu (i državi) žele živjeti", uvjeren je Lazović.

On smatra kako se lokalne inicijative moraju povezati i stvoriti nov sustav umjesto da popravljaju ono što je posljednjih desetljeća  degradiralo u nepovrat. „Građani diljem Europe, od Barcelone, preko Rima, od Berlina do Atene, traže nove načine organiziranja i mi smo dio tog procesa. Želimo stvoriti pokret koji će biti demokratičniji i inkluzivniji i otvoren prema građanima koji će moći onda odlučivati kako će se razvijati njihov grad ili država", tvrdi Lazović.

Zato će se i ovog utorka, na obljetnicu prosvjeda održati zajednički miting, studenata, sindikata i lokalnih pokreta udruženih Građanski front gdje će onda sudionici iz čitave Srbije poručiti već toliko puta ponovljenu poruku da takva samovolja "Neće proći“.