Godišnji odmor tijekom cijele godine

Usred najmnogoljudnije njemačke savezne zemlje Sjevernog Porajnja i Vestfalije, u mjestu Dormagenu u blizini rijeke Rajne, Martin Poniewas ima svoje vlastite četvorne metre na kotačima. Sjenoviti poljski put omeđen niskim grmljem vodi do njegovog doma. Pored puta se nalazi šumarak, na livadi pasu konji, prostiru se plodna polja. Tim putem 39-godišnji Martin svakog dana odlazi do kampa. Jer, on je takozvani "trajni kamper". On priča da ovo isto mjesto posjećuje čitav svoj život, da je ovdje boravio s roditeljima još kao beba. Martin već godinama posjeduje kamp kućicu u kojoj redovito boravi polovicu godine.

Trajno kampiranje kao alternativa za ljetovanje

Isto kao i on, u Njemačkoj godišnje 380.000 ljudi od travnja do kraja listopada, koliko traje sezona kampiranja, dane provode u kamp kućicama. Martin je po zanimanju službenik, ali nakon završetka radnog vremena ne odlazi kući nego u kamp. "Kampiranje je stvar ukusa. Nekome odgovara, a nekome ne. Za mnoge ljude to je neprikladno. Za njih je kamp kućica premalena, oni žele spavaću sobu, kuhinju, kupaonicu i ostalo", kaže Martin.

Sličnog je mišljenja i Heike Weislovski. Ta 47-godišnjakinja kampira zajedno s kćerkom Natalie i unukom Raphaelom skoro svakog vikenda. Za nju je kampiranje u prvom redu prava alternativa za godišnji odmor. Jer, kako kaže, lijepo je otići u neku drugu zemlju, ali ona ovdje može provesti ne samo nekih dva-tri tjedna, nego pola godine. "Ovdje mogu doći kad god poželim i imam svoj mir čitavih šest mjeseci", ističe Heike. Isto kaže i Natalie. Za mladu su majku prije svega zanimljivi niski troškovi. Mjesto za kamp kućicu za čitavu sezonu košta 500 eura. Osim toga, ona se ovdje osjeća kao kod kuće. "Mi smo kao jedna velika obitelj, svatko pozna svakoga. Ako se nešto dogodi, uvijek ti netko priskoči u pomoć", hvali Natalie.

Opuštanje u "radničkim vrtovima"

Ista se mišljenja mogu čuti i na jednom drugom mjestu, koje se samo na prvi pogled znatno razlikuje od kampa uz Rajnu. U gradiću Neussu postoji Udruga vlasnika i zakupnika malih vrtova. Među gredicama cvijeća i nasadima rajčica u sjeni velikih stabala jabuka ovdje se nalazi 150 malih parcela. Takvih je malih vrtova širom Njemačke više od 1,3 milijuna, a ta je brojka u stalnom porastu. Prije svega u velikim gradovima, čiji stanovnici uglavnom nemaju vlastite vrtove uz kuću. Među onima koji kupuju i zakupljuju ovakve parcele sve je više mladih ljudi, koji žele uživati u prirodi. Jedan od njih je Toni Schafer koji o razlozima kaže: "Mir, opuštanje od posla, suživot s prirodom, gledati kako biljke rastu, kako ruže cvjetaju, kako se u ribnjaku kreću ribe i žabe, kada u jesen u svom vrtu sretnete ježa. To su lijepe strane ovog odmora."

Kolonije malih vrtova nastale su još sredinom 19. stoljeća u Parizu i Luxembourgu, a u Njemačkoj su rašireni od početka 20. stoljeća. Tada ih se nazivalo "radničkim vrtovima". Njihov je smisao bio da bi se, prije svega radnicima i službenicima, koji su često stanovali u tijesnim stanovima u zgradama bez zelenila, omogućila promjena.

Čitava obitelj na okupu

Kao i nekada, i danas korištenje tih vrtova podliježe strogim pravilima. Tako je točno određeno da površina vrta koja se obrađuje ne smije biti veća od trećine. Time se zakupcima daje prilika za sadnju vlastitog voća i povrća, što je u doba sve veće popularnosti ekoloških proizvoda i te kako rašireno. No, za razliku od kampova, ovdje trajno naseljavanje nije dopušteno, ali mnogi zato ovdje provode svoj godišnji odmor.

U ovim vrtovima sve se češće mogu naći mlade obitelji, kao što su bračni par Boenki i njihovo troje djece. Gospođa Boenki priča da je ona odrasla u vrtovima. Jer, ovdje parcele imaju skoro svi članovi njezine obitelji, od roditelja i bake do sestre, tetke i sestrične. Ona kaže da je vrlo lijepo svake godine otići na dva tjedna negdje drugdje, ali da ostatak godine ipak najradije dolazi ovdje jer se tu stalno može osjećati kao da je na godišnjem odmoru. "Mi imamo odmor svakog vikenda, ali i tijekom tjedna, jer žurimo ovdje skoro svakog dana kada djeci završi škola", oduševljeno priča gospođa Boenki.