1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Glasna šutnja iz Bruxellesa

Vrh EU-a ne angažira se u kampanji oko Brexita i time želi pomoći zagovornicima Europe. To puno govori o narušenim odnosima između Britanaca i ostatka EU-a, smatra Bernd Riegert.

Je li riječ o kukavičluku ili mudroj taktici? Uoči referenduma u Velikoj Britaniji politički vrh Europske unije šuti. Izbjegavaju se putovanja u "nejedinstveno" Kraljevstvo. Posljednji koji se usudio otići u London bio je britanski povjerenik Europske komisije Jonathan Hill prije 14 dana.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker sam je sebi zabranio govoriti. Izjavio je kako želi biti "što je moguće šutljiviji". Isto vrijedi i za ostatak briselskog tima. Doduše, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk ovih je dana još jednom upozorio na opasnost od Brexita - ali to je izjavio samo na rubu jednog stručnog vijećanja u Bruxellesu.

Ne daj Bože podrške iz Europe

EU, a pogotovo Europska komisija, krajnje su neomiljeni u nezadovoljnom Kraljevstvu. Zato su PR stručnjaci u Junckerovom timu odlučili da je najbolje biti što manje vidljiv. Sramotno je da se vrh EU-a ne usudi ni boriti za vlastitu dobru stvar. Koliko se daleko dospjelo s političkom kulturom, ako se već javni istupi vrednuju kao provokacija? Čak i britanski zagovarači ostanka Velike Britanije u EU-u ne žele, ne daj Bože, podršku iz Europe.

Riegert Bernd

Bernd Riegert

David Cameron, britanski premijer, radije se bori sam u televizijskim nastupima koji ga sada očekuju. Tu je usamljeni super junak koji kroti zločesto europsko čudovište i koji je dogovorio najbolji mogući status za Britance koje, kako kaže, Bruxelles ugnjetava. Naravno, uz tu besmislicu ne bi odgovarao nastup "zločestih dečki" iz Bruxellesa: Junckera, Tuska i predsjednika Europskog parlamenta Schulza.

U međuvremenu se rasprava na tom čudnom Otoku vodi s tako iracionalnim argumentima, da bi jasan stav EU-a vjerojatno bio kontraproduktivan. Činjenice bi samo smetale. Unatoč tome je, gledano izvana, pomalo čudno da se Europska unija drži po strani, premda se ipak na tom referendumu radi o njoj. Ako se Britanci odluče za izlazak iz EU-a, reći će se da se EU premalo angažirao ili možda ipak previše. Predsjednik Europske komisije Juncker odustao je od pokušaja da shvati tu logiku. On je dao do znanja da mu je kritika na račun navodnog uplitanja ili premalog angažmana u međuvremenu "nevažna". Tu se osjeti očaj.

Treba li se sramiti?

Kada se nakon velikog "Brexit praska" 23. lipnja bude slegla prašina, u Bruxellesu će se morati postaviti pitanje je li stvarno bilo pametno šutjeti. Nije li poštenije reći svoje mišljenje, pa i ako te se ne pita? Na kraju krajeva, ipak se radi o sudbonosnom pitanju za Europsku uniju - a ne samo o bilo kakvoj unutarnjoj stvari jedne zemlje.

"Budite hrabriji!", najradije bi se doviknulo vrhu EU-a. Zauzmite stav! Europska komisija je ponosna na to što je znatno smanjila broj prijedloga za regulaciju u usporedbi s prethodnom Komisijom. Problemi i sukobi se odugovlače i odgađaju. Pošteđuju se članice EU-a koje su na putu u renacionalizaciju. Osim Poljske. No tu se nije moglo drugačije, budući da se u sporu oko pravne države na kocki našla vjerodostojnost EU-a. Investicijski program, veliki projekt Junckerove Komisije, nikako da se pokrene. U Bruxellesu se igra mikado: tko se prvi pomakne, izgubio je. To ima veze s dramom oko Brexita, ali ne samo s tim.

Očito je krajnje nepopularno zalagati se glasno i iskreno za više Europe. Traži se kukavičluk. Čak i šef Europske komisije Jean-Claude Juncker si je, kako sam kaže, odredio suzdržanost koja ustvari nije tipična za njega. Je li to pravi recept da bi se uvjerili euroskeptici? Onaj tko se srami onoga što radi ispravno, jedva da ikoga može oduševiti.

Preporuka uredništva