1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Genocid u Namibiji: "Vrijeme je da zauzmemo stajalište"

Njemačka je službeno priznala da je nad Armencima počinjen genocid. No genocid nad narodom Herero savezna vlada ne želi priznati. A vrijeme za to je, kažu mnogi političari i predstavnici obitelji žrtava, više nego zrelo.

"Njemačka mora zauzeti stajalište", zahtijeva Israel Kaunatjike, pripadnik naroda Herero koji živi u Berlinu. Ova zemlja bi konačno morala priznati da je u današnjoj Namibiji počinjen genocid nad narodima Herero, Nama, Damara i San. On nije usamljen sa svojim stajalištem - sve više glasova se čuje, a posebno otkako je njemački Bundestag zločin nad Armencima u Osmanskom carstvu okarakterizirao kao genocid. "No, oni nas ne uzimaju ozbiljno i to je diskriminirajuće i bez imalo poštovanja prema žrtvama."

Israel Kaunatjike

Israel Kaunatjike

Kaunatjike se bori godinama za jednako tretiranje svojih predaka - inicijativom "Genocid ne zastarijeva". Njemačke trupe su 1904. u tadašnjoj koloniji Njemačka zapadna Afrika počinile prvi genocid u XX. stoljeću - slažu se i povjesničari i Ujedinjeni narodi. General pukovnik Lothar von Trotha je zbog ustanka naroda Herero naredio uništenje oko 70.000 Herera, što je oko 80 posto toga naroda i oko polovicu naroda Nama. Ujedinjeni narodi su još 1948. priznali službeno da se radi o genocidu. Samo se Njemačka opire do danas.

U Bundestagu do sada nije bilo sluha

Bivša savezna ministrica za razvoj Heidemarie Wieczorek-Zeul učinila je kao predstavnica njemačke vlade 2004. prvi korak. Na jednoj misi u Waterbergu u Namibiji molila je „Oče naš“ za „oprost naših grijeha“. Od tada se čeka na službenu njemačku ispriku. U Bundestagu je bilo više inicijativa, a sve su bile odbijane od strane vlade, kaže Wieczorek-Zeul u razgovoru za DW. Posljednja je bila 2012. kada su SPD i Zeleni podnijeli zahtjev da se prizna da je počinjen genocid i da se nazove pravim imenom. U kolovozu 2012. vlada je uputila odgovor kako se Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koju su Ujedinjeni narodi usvojili 9. prosinca 1948. ne može primjenjivati retroaktivno. Pored toga vlada je ponovila da prema Namibiji Njemačka ima moralnu i povijesnu odgovornost te da će se učinjena nepravda popraviti intenzivnom suradnjom s tom zemljom.

Heidemarie Wieczorek-Zeul

Heidemarie Wieczorek-Zeul

Iskoristiti situaciju

Ali, kako kaže Kaunatjike, to nema nikakve veze s priznanjem krivice. Isprika se i dalje očekuje. Posebno nakon rasprave o genocidu nad Armencima se, kaže Wieczorek-Zeul, ukazala prilika i za formalnim priznanjem. „Ne može se stalno od drugih zahtijevati odgovornost, već čovjek mora priznati i vlastitu krivicu i tako je i nazvati.“

Kaunatjike iz ove političke diskusije crpi novu nadu, jer „se nešto pokreće“. A iz toga bi moglo nastati revidiranje zahtjeva iz 2012. I zastupnik u Bundestagu Karamba Diaby (SPD) doprinosi raspravi. On se u svom govoru početkom svibnja u Bundestagu snažno zauzeo za pravedno suočavanje s tim poglavljem, za „živu kulturu sjećanja“ kako u školama tako i u povijesnim knjigama. On je pozvao Bundestag da prizna genocid i u potpunosti se suoči s povijesnom odgovornošću Njemačke.

Službenu ispriku morala bi pratiti odšteta koja bi bila izravno usmjerena pogođenim područjima, smatra Kaunatjike. Veliki broj potomaka ubijenih i protjeranih danas živi u Bocvani, Angoli i Južnoafričkoj Republici. Oni bi morali biti obeštećeni za zemlju koja je oteta njihovim precima, zahtijeva ovaj Namibijac.

Pripadnici naroda Herero, povijesna snimka Friedricha Langea

Pripadnici naroda Herero, povijesna snimka Friedricha Langea

I Wieczorek-Zeul je sličnoga gledišta. Inicijativa pomirenja bi trebala ići dalje od opće reparacije. Reparacija koja bi se odvijala tako da se određene svote uplaćuju u proračun namibijskoj vladi je prilično neodređena. “To bi moralo doći do ljudi u pogođenim područjima kako bi im poboljšalo životne uvjete.” Inicijativa pomirenja bi morala biti usmjerena na regije u kojima žive potomci žrtava.

"Neznanje i neosjetljivost"

Kaunatjike smatra da Njemačka ignorira činjenice, da su rasna istraživanja koja su provođena nad narodom Herero dio njemačke povijesti. Njemačko carstvo je slalo kosti Herera u Njemačku kako bi znanstvenici radili studije o “anatomiji rase”. I danas se u muzejima širom Njemačke nalazi oko 3.000 kostiju. 2011. je veliki broj kostiju i lubanja vraćen Namibiji. Međutim, povratak je, smatra Wieczorek-Zeul pratilo „potpuno neznanje i neosjetljivost od strane tadašnje vlade što je vodilo još većoj nerazumljivosti“. Tadašnja državna tajnica Cornelia Pieper (FDP) bila je gošća prilikom predaje kostiju u berlinskoj bolnici Charité. No, ona nije izrekla ispriku, zbog čega joj je publika zviždala. Možda je to jedan od razloga zašto je nova predaja 2014. učinjena daleko od očiju javnosti.

Nade predstavnika naroda Herero, Israela Kaunatjikea, počivaju na planiranom putovanju skupine njemačkih parlamentaraca iz Društva za razvoj južne Afrike (SADC) početkom lipnja (2. do 7. 6. 2015.). Delegaciju predvodi Dagmar Freitag iz SPD-a, a u Namibiji će se sastati s tamošnjim parlamentarcima, predstavnicima civilnog društva, zaklada i znanstvenicima.

Preporuka uredništva