1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Genetski manipulirane biljke? Da, ali oprez!

Genetski manipulirane biljke su sporne. Hoće li novi geni preći u prirodu? Hoćemo li mi s novim tehnologijama uništiti genetske kodove biljaka, koji su se tijekom tisuća godina savršeno prilagodili našem okolišu?

default

Sviće li polako genetski manipuliranom kukuruzu?

Za nekoliko mjeseci Njemačka će novelirati svoj Zakon o genetskoj tehnici. Uoči tog čina zagovornici i protivnici genetske tehnologije vode žestoku diskusiju o tome koliko bi sigurnosno rastojanje trebalo važiti između genetski manipuliranih i «normalno» uzgojenih biljaka? 50 metara, 100 metara, 300 metara? Taj spor će u budućnosti možda biti i suvišan. U principu je naime moguće promijeniti genetski kod biljaka na takav način da one dalje ne prenose «tuđe gene».

Poput knjižnice...

Genetski kod nekog živog bića, naprimjer neke biljke, sličan je jednoj knjižnici. Svaka knjiga tamo sadržava upute o konstrukciji dijelova organizma. Kada genetski tehničari izmijene genetski kod, oni «krijumčare» jednu novu knjigu u knjižnicu tako da ta biljka može proizvoditi i one tvari, koje ne posjeduje u svome uobičajenom repertoaru. Naprimjer obrambene tvari protiv štetnih insekata, bjelančevine za industriju hrane ili sastojke koje koristi farmaceutska industrija. Istraživači ponekad mijenjaju biljke i na način da u izobilju proizvode njezine prirodne sastojke. Takve različite strane gene u biljke rajčice je prokrijumčario znanstvenik Ralph Bock: «Između ostaloga radilo se o slučaju u kojem sam povisio udio vitamina A u rajčici. Ona crvena boja koju naziremo u plodu rajčice kad počne sazrijevati je prethodnica vitamina A, važnog sastojka naše prehrane. Dovitljivim metodama genetske manipulacije mogli smo postići povišenje udjela vitamina A u plodu rajčice.»

«Krijumčari» iz Potsdama

Zanimljivo je da Ralph Bock i njegov tim sa Instituta Maxa Plancka za molekularnu fiziologiju biljaka u Potsdamu kod rajčica nisu «krijumčarili» tuđe gene u ćelije ploda, tamo gdje se i nalazi takoreći središnja genetska knjižnica. Znanstvenici su strani genetski kod «ubacili» u male ogranke središnje biblioteke unutar same stanice. U takozvane plastide: «Među plastide ubrajamo naprimjer kloroplaste. To su mala zelena zrnca zbog kojih su biljke uopće zelene boje. U njima se nalazi klorofil, a u klorofilu biljke pohranjuju sunčevu svjetlost i iz energije svjetla proizvodi kemijsku energiju.»

Vjerojatnost križanja minimalna

Prednost takvog postupka je da strani geni ne mogu doći u prirodu. Kod sadašnjih genetski manipuliranih biljaka ti strani geni mogu dospijeti i na biljke koje se kultivira tradicionalnim načinima, bez genetskog manipuliranja. Znanstvenik Ralph Bock i njegove kolege eksperimentom su dokazali da uopće ne postoji opasnost križanja genetski manipuliranih i «normalnih» biljaka ukoliko strani geni završe u plastidima. U peludi se naime ne nalaze plastidi i zato nema mogućnosti križanja. Stručnjaci su oprašili biljke duhana koristeći pelud genetski manipuliranih biljaka i onda su provjerili s kojom se vjerojatnošću strani geni uspijevaju održati na životu do iduće generacije. Rezultat je bio jednoznačan: «Primjetili smo da je ta vjerojatnost vrlo, vrlo mala. Otprilike 1: 1 000 000. Kada bi proveli takvo križanje od milijun sjemenik imali bi samo jednu od tih milijun u kojoj bi došlo do križanja, u samo jednoj bismo imali gen kloroplasta od njezinog «oca» koji je prenešen takoreći preko peludi.»

Strpljen, spašen...

Treba naglasiti da u praksi nije baš tako lako «natjerati» strane gene da uđu u plastide, barem to nije tako lako kao što je relativno jednostavno «prokrijumčariti» strane gene u srž neke ćelije. U prirodi ne postoji puno biljaka kod kojih ta metoda može imati uspjeha: «Trenutno su to samo biljke poput duhana, krumpira ili rajčice. Uspjehe bilježimo i kod repice ili kupusa. Još uvijek ne postoji tehnologija za najvažnije kulture u svijetu: žitarice, kukuruz, pšenicu, rižu. Unatoč velikom zanimanju proizvođača sjemena i biotehnoloških poduzeća odlučujućeg napretka na tim poljima nema. I firme bi itekako bile zainteresirane za tehnologiju koja spriječava ili svodi križanje na znatno nižu razinu. No, nažalost još nismo uspjeli ostvariti tehnološki napredak oko toga.» Stručnjaci očekuju da će im biti potrebno još deset ili dvadeset godina dok sigurna genetska tehnika ne pronađe put iz laboratorija na poljoprivredno obradive površine.