1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Genetski doping – rafinirana (ne)sportska obmana

Kako bi povećao svoj tjelesni učinak, sportaš uz pomoć suvremene medicinske tehnike u organizam unosi nasljedne informacije. Budući da se radi o prirodnim tvarima, dosad ih je bilo nemoguće dokazati.

Laboratorij za doping analize

Laboratorij za doping analize

U međuvremenu su stručnjaci sa Sveučilišne klinike u Tübingenu razvili postupak kojim se daju otkriti i najsitniji tragovi transgenetskih, dakle «prokrijumčarenih» DNK.
Do sada nije poznat niti jedan slučaj genetskog dopinga, ali je opasnost sve veća, smatra profesor Andreas Niess, liječnički ravnatelj Odjela za sportsku medicinu Svečilišne klinike u Tübingenu: «To je, po mom mišljenju, realan scenarij. Kada ćemo morati računati s genetskim dopingom? Provodi li se možda već sada? To su pitanja o kojima se zapravo može samo nagađati. Utoliko više moramo biti ‹naoružani› dokaznim postupcima, kako bismo postigli odgovarajući učinak zastrašivanja.»

Pogubne posljedice izmjene «genetskog plana»

Genetski doping već itekako funkcionira kod miševa. U načelu se radi o unošenju, zapravo «krijumčarenju» stranoga nasljednog materijala – stručnjaci ga nazivaju i DNK – u organizam, koji zatim dovodi do povećanja tjelesnog učinka, na primjer do rasta mišića. Time se, dakle, mijenja «genetski plan» sportaša. Kako ova vrsta dopinga, barem službeno, još nigdje nije istražena ili primijenjena, tako su samo površno poznate i opasnosti koje u sebi krije. Moglo bi doći do nekontroliranog nastanka bjelančevina, sličnih raku, do leukemije i sličnih problema: «Na primjer do nekontroliranog nastanka eritropoetina, što bi dovelo do vrlo jake tvorbe novih crvenih krvnih stanica, a time i izrazito pojačanog rizika začepljenja krvnih sudova, srčanog infarkta ili moždanog udara. Znamo da je pri dopingu eritropoetinima, barem u početnoj fazi njegove primjene, dolazilo do takvih slučajeva.»

«Praznina» kao razlikovna karakteristika

Potraga za tim bjelančevinama je, međutim, od male koristi, jer se radi o prirodnim tvarima koje se ni po čemu ne razlikuju od bjelančevina nastalih treningom. Zato je sportski liječnik i molekularni biolog Periklo Simon počeo tragati za nekim drugim odlikama po kojima se DNK iz vlastitog tijela razlikuje od umjetno ubrizganog. Na taj bi se način dao razotkriti čitav niz možebitnih postupaka genetskog dopinga. Zamislimo li nasljednu informaciju kao rečenicu, tada među pojedinim riječima postoje razmaci – takoreći prazan prostor – koji se mogu iskoristiti za otkrivanje strane DNK: «Razlog je što strani, izvana u tijelo umetnuti DNK nema taj razmak. Tu okolnost koristimo da bismo dokazali nazočnost strane DNK, koje u odnosu prema ostatku može biti u vrlo malim količinama. Pritom ipak moramo znati za čim tragamo, jer inače nemamo nikakvih izgleda. No, dočim znamo koju tvari točno tražimo – a pri genetskom dopingu znamo koji kandidati dolaze u obzir – možemo ih tako pokušati dokazati.»

Potraga za dokazima na «staničnom smetlištu»

Sumnjivom bi se sportašu izvadila krv te u njoj, u sličnome postupku kao i kod takozvanog genetskog otiska prsta, potražile nasljedne informacije, dakle DNK. Plazma je puna takvih informacija, a razlog je što krvotok, između ostalog, služi i kao sustav za odvoz smeća iz organizma koji transportira odumrle stanice: «Znamo da se u tijelu golemi broj stanica neprestalno obnavlja. Odumrle stanice krv odstranjuje iz organizma. A kako je naš rafinirani postupak u stanju dokazati pojedine molekule, dostatno je već i deset milimetara krvi da bismo bili uspješni u našoj potrazi.»

Goveda podvrgnuta dopingu?

Postupak bi mogao igrati značajnu ulogu ne samo u suzbijanju dopinga, nego i u nadzoru živežnih namirnica; bio bi, dakle, od koristi i u zaštiti potrošača: «To su izgledi o kojima kao sportski liječnici ne znamo mnogo, ali nas zanimaju kao ljude. Doista se nadamo da bismo mogli otkriti nazočnost DNK jednog živog bića u organizmu drugog, sve i kada bi se radilo o vrlo malim količinama, kao na primjer tragovi transgenetskog materijala u tijelu krave.»

Teškoće oko provjere metode na ljudima

Pitanje je može li se iz netom predstavljene metode dovoljno brzo razviti dokazni postupak za primjenu u svakodnevnoj praksi. Takvo što, baš kao i pri istraživanju lijekova, košta mnogo novca, ali i vremena. Za početak bi se pacijente podvrgnute genetskoj terapiji moglo zamoliti da daju krv za takvu analizu. No, nakon toga već bi moglo biti teže, jer je nemoguće sportaše izvrgnuti dopingu u znanstvene svrhe. Unatoč svemu, dokazni postupak mora biti siguran. Stoga profesor Niess ne može reći od kada će sportaši morati računati s odgovarajućim doping kontrolama: «Prije svega moramo isključiti mogućnost da ovaj test poluči pogrešne pozitivne rezultate. U tu svrhu moramo provesti različita istraživanja i to pod specifičnim okolnostima sporta i sportaša. To je jako važno i stoga uopće ne želim nagađati kada bi doista moglo doći do njegove primjene.»

I sama mogućnost dokaza odvraća od dopinga

Do tada bi mogle proći godine, sve i kada bi se našli sponzori. No, mogućnost dokaza stranoga genetskog materijala u organizmu sada ipak postoji, a već bi i to trebalo izazvati nesigurnost kod svakog (ne)sportskog prevaranta.

  • Datum 16.05.2006
  • Autor Karl-Josef Kutzbach
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zp5
  • Datum 16.05.2006
  • Autor Karl-Josef Kutzbach
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Zp5