1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Gdje je domovina, tamo je i grob

Procjenjuje se da većina stanovnika Njemačke koji su turskog podrijetla, bude sahranjena u Turskoj. Za to postoje emocionalni i religiozni razlozi. Mnogi mladi turskog podrijetla međutim bi drugačije odlučili.

Tisuće kovčega s posmrtnim ostacima se iz Njemačke prevoze u Tursku. Riječ je uglavnom o ljudima koji su skoro cijeli svoj život proveli u Njemačkoj ali koji posljednje počivalište žele imati u zemlji svojih roditelja i djedova. Pogrebno društvo Gurbet iz Essena procjenjuje da se godišnje iz Njemačke u Tursku prebace posmrtni ostaci oko 4000 preminulih. Broj dženaza (islamskim pogreba) koje se obave u Njemačkoj je oko 400-500. Riječ je o preminulima koji potiču iz Turske, arapskih zemalja, Bosne i Hercegovine, navodi ovo poduzeće.

Ridvan Ever se već sada odlučio gdje želi biti sahranjen: "Jednog dana, kada umrem, želim biti sahranjen u mojoj domovini, Turskoj," kaže ovaj zaposlenik jedne firme za logistiku iz Siegburga. Ever već 50 godina živi u Njemačkoj. Njegovi roditelji sahranjeni su u Yalovi, smještenoj između Istanbula i Burse. Tamo želi i Ever. On je često razmišljao o tome da mu posljednje počivalište bude i na groblju u Njemačkoj. Sumnja međutim da bi ceremonija pokopa u Njemačkoj u svim detaljima bila u skladu sa pravilima islama. "Nisam znao da se i ovdje sahrane obavljaju kao i u Turskoj", kaže on.

Muslimansko groblje u Berlinu

Muslimansko groblje u Berlinu

Propisi vezani za postupak sahranjivanja na njemačkim grobljima i islamski vjerski obredi dugo nisu bili sukladni. Muslimani se sahranjuju u tzv. tabutima (daske prekrivene zelenim platnom na koje se stavlja preminuli). U Njemačkoj u pravilu mrtvac mora biti sahranjen u sanduku. Pored toga, preminuli muslimani sahranjuju se tako da im je lice okrenuto prema Meki. Groblja u Njemačkoj uglavnom nisu tako konciprana da to i omogućavaju. Muslimanima prije svega smeta što se mnoga groblja nakon 20 godina prekopavaju. Produžavanje ovog roka košta mnogo više. U islamu bi se se vječni mir trebao poštovati neograničeno vrijeme.

Nova islamska groblja još neiskorištena

Muslimani vjernici još samo prije nekoliko godina nisu imali izbora, nego da budu sahranjivani u inozemstvu. U međuvremenu raste broj islamskih groblja na kojima muslimani mogu biti sahranjeni u skladu sa svojom tradicijom. Mnogi to još ne znaju ili su skeptični.

Za Evera ulogu igra i religiozno okruženje. U Turskoj je uobičajeno, da se na grobljima za preminule obavlja posebna molitva - namaz. Mnoga groblja su namjerno izgrađena pored ulica, kako bi i prolaznici mogli moliti za mrtve. Ta tradicija nedostaje u Njemačkoj.

I Korhan Aktalay iz Kölna želi biti sahranjen pored svojih roditelja na Bosforu. "Turci su jedni uz druge, čak i kada umru", kaže ovaj 57-godišnjak. On je međutim u svojoj obitelji jedini koji ima to mišljenje. Njegovo troje djece, kako kaže, ostat će živjeti u Njemačkoj. Za slijedeće generacije Njemačka postaje zemlja u kojoj ne samo da mogu živjeti, već jednog dana žele biti i sahranjeni.

Orhan Kangöz koji dobrovoljno radi kao vodič i posjetiocima pokazuje džamije, želi biti sahranjen u Njemačkoj. On kaže da je na taj način moguće da njegov grob posjete prijatelji, rođaci, djeca, unuci. Kangöz živi s obitelji u njemačkom gradu Niederkassel-Lülsdorfu. I on poznaje razloge zbog kojih stariji useljenici nakon smrti žele biti pokopani u svojoj domovini.

Običaji pokopa mrtvih razlikuju se između Turske i Njemačke

Običaji pokopa mrtvih razlikuju se između Turske i Njemačke

Pokop u Turskoj je mnogo jeftiniji, a i grobovi se ne prekopavaju nakon 20 godina. Za mnoge useljenike važnu ulogu igraju i takozvani fondovi za pogrebe u koje jedna obitelj godišnje može uplatiti svotu za članstvo u visini od 60 eura. Ako jedan od članova obitelji premine, ove organizacije preuzimaju organizaciju pokopa, plaćaju brzi transport posmrtnih ostataka i do najudaljenijih sela u Turskoj. Ovi fondovi pomažu i u pogrebima u Njemačkoj, ali to je još izuzetak. Prilikom izbora posljednjeg počivališta, često ulogu igraju i osjećaji prema domovini.

Za Evera je i nakon pola stoljeća provedenih u Njemačkoj jasno da je Turska njegova domovina. Aktalay je za razliku od njega u nedoumici: "Gdje je domovina?", pita. Ponosno govori kako je njegov djed u Prvom svjetskom ratu u turskoj mornarici bio oficir. Aktalay je međutim odrastao u Njemačkoj, njegova djeca idu u njemačku školu. "Naravno da smo Turci ali naša domovina je ovdje", kaže on.

Preporuka uredništva