1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Gaza: Život u ruševinama

Tijekom zadnjeg rata u Gazi razrušeno je oko 20.000 kuća. Dijelovi obalnog pojasa pune su kratera kao površina Mjeseca. Pet ljudskih priča iza statističkih brojki.

Sirham Tanira (26), njezina kćerka Jodi i suprug Ahmad Tanira (30)

Obitelj je živjela u jednom neboderu u središtu grada Gaze, koji je nekoliko dana prije okončanja rata tijekom jednog izraelskog zračnog napada sravnjen sa zemljom. Oni sada žive u jednom malom iznajmljenom stanu u susjedstvu zajedno s rodbinom.

Sirhan: "Pronašli smo vlasničke dokumente za svoje posjede u Aškelonu (današnji Izrael), s kojih je naša obitelj još 1948. morala bježati. Dokumenti su datirani na 1943. Njih smo poslije rata pronašli u ruševinama. Ali su naši osobni dokumenti još uvijek negdje pod ruševinama i ne možemo naći ni rodne listove ni putovnice. Nemamo ni osobne karte. Sve je nestalo. Ja sam potpuno shrvana. Još ne možemo shvatiti što se dogodilo. Svaki dan kada mi je neka stvar potrebna i kada je ne mogu naći, sjetim se da sam i ja jednom imala svoj dom, svoje stvari i privatnu sferu. Moramo sačekati da vidimo kako će se razvijati politička situacija. Tek tada će biti jasno kakva je naša budućnost.Sve zavisi od toga."

Ahmed: "Sada smo, nakon rata, u stanju napetog iščekivanja. Hoće li se uništene kuće i objekti obnoviti ili ne? To je vrlo važno, jer je usko povezano s našim životom. Želimo se što prije vratiti na našu staru adresu. Ja imam 30 godina i svaki put kada kažemo da će budućnost biti bolja, ona postane gora. Ja sam miroljubiv čovjek i ne pripadam nikakvoj političkoj frakciji pa sam mislio da našu kuću neće uništiti. Čak ni za mirnog čovjeka poput mene nema više mjesta u Gazi. Budućnost Gaze je tmurna i to je deprimirajuće. Sada bih rekao da naša budućnost ovisi o onome što će se dogoditi na Konferenciji za obnovu u Kairu. To je budućnost Gaze. Čovjek ovdje uvijek ovisi o politici. Kada je u sve dobro na polititičkom planu i naša budućnost je u redu, a kada se događaju loše stvari u politici i naša budućnost tako izgleda."

Mohamed Ali (23) inženjer, nezaposlen, Šejai'a (istočno predgrađe Gaze)

Kuća Mohamedove obitelji u Shejai'ai je razorena. On danas s majkom, braćom i sestrama živi u iznajmljenom stanu u Gazi.

Mohamed: "Uspio sam ponijeti samo svoje hlače i majicu. To je bilo sve. I kao što se može vidjeti, ruševine su svuda okolo i prizori sami sve govore. Tako izgleda i unutrašnjost ljudi ovdje. Oni dobrostojeći koji imaju novca su iznajmili stanove. Drugi su se vratili u ruševine svojih kuća i sanirali ih tek toliko da kako-tako u njima mogu boraviti. Ja sam iznajmio stan. Za to plaćam oko 300 eura mjesečno, bez režija. Tu su i troškovi namještanja stana. U ratu smo ostali bez svega. Nismo mogli ponijeti ni madrace, deke ni ostale potrepštine. Koliko će nas stajati da sve to ponovno kupimo? Do danas sam potrošio oko 1.400 eura da bih kupio samo frižider, perilicu rublja i pokrivače. Što bih vam još mogao ispričati o sebi? Ljudi ovdje su očajni. I prije početka rata gospodarstvo je bilo uništeno. Ja sam inženjer i već dvije godine ne radim. Od tada nisam ništa zaradio. Sada ovisim o pomoći. Budućnost? Naš narod nije miljenik međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda. Zašto bi oni radili na obnovi ako će za dvije ili četiri godine izbiti novi rat i sve će opet biti uništeno? Mi trebamo dugoročno rješenje koje će ljudima osigurati posao, hranu i vodu, a prije svega da mogu sigurno živjeti. Ovdje sada nema sigurnosti niti zaštite."

Rabia El Kafarna (37), Beit Hanoun

Rabia s djecom živi u šatoru na ruševinama njihove uništene kuće u Beit Hanunu na sjeveroistoku Pojasa Gaze. Njezina kćerkica rođena je neposredno poslije početka rata.
Rabia:"Jedino što sam uspjela izvući iz ruševina su madraci. Situacija je vrlo teška. Stalno nam govore da će stići pomoć. No to se ne događa. Još davno su trebali doći oni koji su nam trebali pomoći, ali ja nikoga od njih nisam vidjela. Pogledajte samo u kakvim se uvjetima nalazimo ovdje. Živimo u šatoru. Ne postoje kupaonice i problem je čak i pranje ruku. Ovo je već četvrti mjesec kako se nalazimo ovdje i ništa ne ide na bolje. Četiri dana po rođenju kćerke smo morali bježati iz svoje kuće. Uzela sam bebu u naručje i trčala. Ne znam koliko dugo ću izdržati ovako. Sin mi ide u školu i kako će učiti u šatoru? Drugi sin mi je u vrtiću. Situacija je jako teška. A budućnost? Mi želimo živjeti, ali se rat može ponovo dogoditi u idućih godinu-dvije dana. I tada ćemo opet morati preživljavati sve ispočetka. Ima ljudi koji još nisu bili dovršili svoje razorene domove ili su ih tek bili obnovili, a sada su im ponovo razrušeni. Šta oni mogu reći? Ja se još uzdam u Boga i to je sve što mogu činiti."

Mousa Heles (50), Shejai'a

Mousa Heles sa svojom obitelji i šestero djece živi u prostorijama svoje kuće, koje nisu razrušene. Nekada je radio kao građevinski radnik u Izraelu, ali od druge Intifade više nije mogao naći stalan posao.

Mousa: "Za mene je postalo nemoguće živjeti u vlastitom domu. A to je najvažnije: da čovjek može živjeti u domu u kojemu se osjeća sigurno. Ja ne želim ništa više osim doma u kojemu mogu normalno živjeti, kao ljudi u Poljskoj, Rusiji ili Njemačkoj. Zar ne želimo svi isto? Ako Bog da, situacija će biti bolja. Od jedinstvene vlade u Gazi ne očekujem ništa dobro. Situacija u kojoj se nalazimo je teška i bijedna: nemamo struje ni vode, osnovnih uvjeta za život. Čak ni jedan posto. Što da vam kažem? Ovo je, oprostite mi na izrazu, pasji život. Život uličnih pasa je bolji od našeg. Ne znam kako ću i kada ću moći obnoviti svoju kuću. Izraelci dozvoljavaju uvoz samo nekih materijala u Gazu, ali ne i armature i cementa. Kako onda graditi ili obnavljati kuću? Izgubio sam i svoj lijepi vrt, drveće, a ni novca više nemam. Već 12 godina sam bez posla."

Jamalat El Kafarna (29), Beit Hanoun i njezina majka Dalal (62)

Ova obitelj živi u prizemlju svoje kuće u Beit Hanounu. Jamalat je na Islamskom sveučilištu završila studij engleskog jezika i književnosti. I ona je nezaposlena.
Jamalat: "Uspjela sam pronaći nekoliko svojih knjiga, Hamleta na arapskom i englleskom. Situacija ovdje je vrlo teška. Ovo nije život. Kada smo se nakon rata vratili, vidjeli smo čiravo ovo razaranje. Kuća je potpuno uništena. Nemamo novca otići negdje drugdje ili iznajmiti stan i zato smo ostali ovdje. S nama nisu svi članovi naše obitelji. Razlog je taj što kuća nije sigurna. Moj brat ima malu djecu i nije smio s njima ostati ovdje u ruševinama. Rekao je da se kuća svakog trena može urušiti. Nadamo se da ćemo dobiti podršku i financijsku pomoć od UN-a kako bismo mogli obnoviti svoje kuće.

Dalal: Teško je. Imam tri kćeri i sina. Ovdje nas živi petoro. Bolesna sam. Imam dijabetes i visok tlak. Nitko u kući ne radi. Suprug mi je umro. Ovdje sam došla jer nisam imala kamo otići i nisam imala novca. Sada moramo živjeti u ruševinama. Ovdje spavamo i molimo se da se ništa ne dogodi. Opasno je, ali smo prošli kroz mnogo teže razdoblje u kojemu je smrt bila svuda okolo. Ovdje smo se vratili tek poslije primirja, jer smo u ratu morali bježati. Apeliram na sve koji imaju osjećaj odgovornosti, ma koje vjere bili, da nam pomognu. Dolazi zima i mi ovdje spavamo pod vedrim nebom. Nadam se da će se, s Božjom pomoći, situacija popraviti.

Preporuka uredništva