1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Franz Ferdinand u Principovoj ulici

Čin nasilja rijetko vodi održivom rješenju. Bez obzira radi li se o okupaciji, aneksiji ili atentatu, piše u svom komentaru urednik Deutsche Wellea Dragoslav Dedović.

Gavrilo Princip sigurno nije ni slutio što će uslijediti nakon pucnja – Svjetski rat u kome će s karte biti izbrisana četiri carstva a 15 milijuna ljudi neće dočekati mir.

Oko Srbije će se potom okupiti južnoslavenska država u kojoj su mladobosanci prije rata vidjeli ultimativni okvir za emancipaciju svih južnih Slavena pod tuđinskom vlašću. Međutim, cijena je i za Srbe bila previsoka. Više od četvrtine stanovništva je stradalo u Velikom ratu!

Novoosnovana južnoslavenska država više je ličila na bolnicu s prostranim grobljem nego na priželjkivani emancipatorski projekt.

A Europa je bila suočena s krahom vlastitih humanističkih načela.

Pomalo je paradoksalno komentirati događaje stare stotinu godina. Atentat, kako se čini, i nakon čitavog stoljeća uzburkava duhove, u Sarajevu, Beogradu, Beču i drugdje u Europi. Potomci nekadašnjih neprijatelja vode raspravu o uzrocima i odgovornosti za ono što se zbilo. No čim napusti naučnu „kulu od slonovače“ ta rasprava zaglavi u medijskom plićaku, pretrpana pogrešnim pojmovima. Jedan od njih je „krivnja“. Tko je „kriv“ za Prvi svjetski rat? Mene zanima koliko je tko odgovoran za to da se rat nije izbjegao.

U problematični pojmovnik ove rasprave spada i riječ „terorist“, koja se proizvoljno upotrebljava u nedostatku općeprihvaćene definicije. Oni koji kažu da je Princip terorist to obično ne tvrde za Lee Harwya Oswalda, navodnog ubojicu Johna Kennedyja, ili za Bruta koji je suučesnik u ubojstvu Cezara. A morali bi. Zašto to ne čine?

Jednostavno zato što im samo Gavrilo Princip nudi idealnu projekcijsku površinu preko koje se može organizirati terapija oslobađanja od vlastite odgovornosti.

Lakše je prebaciti odgovornost za 15 milijuna mrtvih na devetnaestogodišnjeg mladića s revolverom, nego razmišljati o imperijalnim ambicijama tadašnjih velikih sila.

No, Princip je idealna figura i za heroizaciju. Trebalo bi se sjetiti šta je zapisao Miloš Crnjanski kada se bez iluzija vratio iz rata. U pjesmi „Spomen Principu“ pjesnik kaže:

O Balši, i Dušanu Silnom, da umukne krik.

Vlastela, vojvode, despoti, behu sram.

Hajdučkoj krvi nek se ori cik.

Ubici dište Vidovdanski hram!

Dakle – ubici. Dakle, istina je i ovo: tko nekritički veliča Principa, predlaže ubojicu kao uzor našoj djeci.

Raznoliki načini podsjećanja na Sarajevski atentat na bivšem jugoslovenskom prostoru, ali dakako i u drugim krajevima Europe, su više isključivi nego komplementarni. Više zaoštravaju nego što doprinose razumijevanju. Nije potrebno da se za primjer uzme knjiga Christophera Clarka „Mjesečari“ gde on preraspoređuje odgovornost za izbijanje rata. Dovoljno je da zavirimo u Wikipediju.

Na njemačkim stranicama „slobodne enciklopedije“ Gavrilo Princip je „separatistički atentator“. Na engleskom je on „jugoslavenski“, a na bosanskom „srpski nacionalist“. Rusi spominju to što ne spominju ni Nijemci ni Englezi ni Bosanci – da se Princip borio protiv austrougarske okupacije. Hrvati naglašavaju Principovu suradnju s hrvatskim protivnicima Beča. Slovenska stranica na internetu koristi izraz, koji bi najvjerovatnije koristila i austrougarska stranica, koje, eto, nema: „Princip je bio član terorističke skupine“.

Kako to da ni jedno stoljeće poslije događaja, nismo u stanju uspostaviti minimum zajedničkog povijesnog pamćenja?

Pretpostavljam da je razlog to što su kulturni identiteti nas Europljana još uvijek formirani na nacionalnim naracijama o samo našem, uglavnom pravednom, sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. Kroz tu prizmu promatramo i atentatora Gavrila Principa i ljude koje je on ubio – Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Prije nego se zakune u samo svoju istinu svaki Europljanin bi trebao sebi postaviti jednostavno pitanje upravo na Vidovdan (15. lipanj op.ur.): jesu li jednostrana viđenja manje jednostrana kada potvrđuju naše predrasude?

A što je sa Srbijom? Pa zna se. Predsjednik Nikolić se žali na nepravdu koju svijet nanosi Principu i Srbima. Princip će možda spomenički stolovati na Kalemegdanu. Kusturica želi da se peticijom poništi presuda mladobosancima jer su im sudili za veleizdaju, a takva optužba je bila moguća samo za austrougarske građane. Parlamenti u Beču i Budimpešti nikada nisu verificirali priključenje Bosne i Hercegovine. Znači, Princip je bio građanin Osmanskog carstva. Kaže Emir. U isto vrijeme na drugom kraju Europe njemačka povjesničarka Susanne Brandt u svom znanstvenom tekstu o atentatu kaže da su optuženi u tom procesu „po zakonu bili austrougarski građani“.

Sada ne pitajte mene jesu li bili ili nisu.

Godina je 2014. Ne bi se trebalo raditi o premoći diskursa, propagandi, zločinu i kazni. Valjda bi Europljanima moralo biti važno da nađu način kako da se ophode prema razlikama, bez povratka na šemu prijatelj-neprijatelj. Jubilarna je godina, pa bi bilo dobro da pokažemo nešto strpljenja jedni za druge. Sve pod motom „Unity in diversity“.

A da li nas je povijest nečemu naučila? Za druge ne znam, mene jest. Čin nasilja rijetko vodi održivom rješenju. Bez obzira radi li se o okupaciji, aneksiji ili atentatu.

Sada, kada se prisjećamo pucnja, koji je u stvari bio startni signal za ostvarenje pripremljene svjetske katastrofe, predlažem makar malo vedrine. Principovu ulicu u Beogradu trebalo bi na Vidovdan ubuduće zatvoriti s obje strane i na pozornicu dovesti škotsku grupu Franz Ferdinand. Neka sviraju prvo This Fire is out of control.