1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Fischer kao konobar

U upravo tiskanoj autobiografiji raniji zeleni ministar vanjskih poslova iznosi nepoznate detalje iz rada crveno-zelene koalicije

default

"Die rot-gruenen Jahre. Deutsche Aussenpolitik - vom Kosovo bis zum 11. September" tako se zove memoarska knjiga koju je raniji zeleni ministar predstavio u Berlinu

Nije bilo samo po sebi razumljivo što je zeleni političar Joschka Fischer u jesen 1998 postao njemački ministar vanjskih poslova. Nepovjerenje je bilo veliko. U svojoj biografiji se Fischer sjeća kako je njegov prethodnik, Klaus Kinkel, Liberalna stranka, čak posjetio SPD kako bi socijaldemokrate odvratio od namjere da Fischera postave na to mjesto. A kada je Zeleni političar to već i postao, činovnici u ministrastvu vanjskih poslova su mu priječili pristup nekim dokumentima, s obrazloženjem da su kvalificirani kao strogo tajni.

A on je zapravo, kaže Fischer, u desetom mjesecu 1998 preuzeo ministarski položaj upravo da bi zadržao kontinuitet njemačke vanjske politike čiji je glavni elemenat bio da njemački vojnici ne smiju sudjelovati u ratovima u inozemstvu. Ali, doslo je do sloma tog kontinuiteta za što je razlog bila kosovska kriza i njemačko sudjelovanje u jugoslavenskom ratu, u proljeće 1999.

Zato u knjizi daje tako veliku važnost opisivanju kosovske krize jer je to zaista prekinulo taj kontinuitet. To je bio prvi slučaj da njemačka vanjska politika mora krenuti sasvim novom linijom.

Otpor njemačkom sudjelovanju u ratu, kako se sjeća Fischer, je tada išao daleko u konzervativno-gradjanske slojeve, da se i ne govori o njegovoj stranci, zelenima koji se nisu definirali samo kao ekologisti nego i kao pacifisti. Fischeru je tada trebala velika uvjerljivost da postigne većinu za njemačke vojne akcije. Njegov najjači argument je pri tome bilo staro geslo Zelenih- naime, da s njemačkog tla nikad više ne smije biti pokrenut neki rat odnosno genocid , “nikad više Auschwitz"- kako je tada govori. Što je Kosovo usporedio s tim strašnim koncentracionim logorom mnogi Fischeru do danas ne mogu oprostiti. Dodatni argument kojim se tada bio koristio kako bi za svoje pozicije pridobio većinu Zelenih je bio navodno postojeći vojni plan “potkova” kojim su Srbi željeli uništiti Albance na Kosovu. U knjizi je Fischer naveo i izvor te informacije koja se kasnije pokazala lažnom: to je bila ondašnja bugarska ministarka vanjskih poslova Michaelova ...

Da tada većina Zelenih nije glasala za njemačko sudjelovanje u tom ratu, on bi dao ostavku na ministarski položaj, kaže Fischer- i to nije bila zadnja situacija te vrste. Samo šest mjeseci kasnije je izbila kriza oko isporuke tenkova Turskoj. Fischer, kako piše, nije svoju stranku opet želio izložiti teškoj probi pa je bio strogo protiv tih isporuka koje je kancelar Schroeder zagovarao. Došlo je do oštrog disputa medju njima, Fischer je opet želio dati ostavku. No konačno su se sporazumjeli, imajući u vidu kako su uspostavili koaliciju da bi ostvarili velike planove obiju stranaka. Crveno-zelena koalicija je, istiće Fischer, bio projekte generacije šezdesetosmaša čiji je cilj bio promijeniti republiku. Iz te perspektive on još danas s velikim razočaranjem piše o Oskaru Lafontaineu kojem je svojedobno bio politički bliži nego Schroederu. Lafontaineovu ostavku na položaj ministra financija i povlačenje s dužnosti predsjednika SPD-a Fischer do danas drži izbjegavanjem odgovornosti. Sasvim je drugačije njegovo mišljenje o Schroederu. Fischer mu računa u velike zasluge što su velike vanjskopolitičke odluke te reformski program Agenda 2010 u crveno-zelenoj vladi donosili zajedno. A znak je velikog priznanja i kada Fischer priznaje da i deset godina kasnije još nije pomiren s činjenicom da ga je Schroeder matirao u jednom razgovoru pred publikom: tadašnji je kancelar rekao de se njegovoj koaliciji sa zelenima mora točno znati tko je kuhar , naime Schroeder a tko konobar, naime Fischer. U tom trenutku mu ministar vanjskih poslova nije odgovorio, inaće tako elokventni Fischer se naprosto nije snašao. Tek nedavno je od kancelara čuo da ovaj uopće ne zna kuhati. Da je to tada znao, to bi bio odgovarajuci odgovor,prava kontra koju je trebao...

Danas je Fischer što se tiće politike umirovljenik i želi to ostati. Povratak u politiku je isključen, barem tako tvrdi.

...