Filipinci u Bonnu: bolno čekanje na vijesti iz domovine

Puri Dacuba u očaju prekriva lice rukama. "Toliko patnje, toliko žrtava", ponavlja i bespomoćno vrti glavom. Upravo ju je prijateljica Linda Aytin obavijestila o posljednjim aktualnim brojkama s Filipina. Tajfun "Haiyan" je uništio domove više od 600.000 ljudi i oni sada žive na cesti. Aytin tužno gleda u svoje ruke, pored nje Mina Krämer pokušava svladati emocije. Te tri žene su članice filipinske zajednice u Bonnu. Jednom tjedno dolaze iz okolnih gradova na misu u jednu bonsku crkvu. Sada sjede u sa svećenikom Rudolfom Holzgartnerom u župnom domu i pokušavaju se međusobno utješiti. Sve tri imaju rodbinu i prijatelje na Filipinima, na otocima Leyte i Samar. Tamo je "Haiyan" u petak posebno bijesnio.

"Ovi zadnji dani su bili vrlo teški za nas", kaže Linda Aytin. Većinu vremena ona je provela pred televizorom u nadi da će tamo ugledati svoje prijatelje. Telefonski kontakt s Filipinima nema. Ni na njezine upite preko Facebooka ne stižu odgovori, pa se nada da će preko medija nešto doznati o situaciji na terenu.

No slike koje je do sada vidjela nisu joj ulile puno nade: uništena sela, poplavljene ulice, ogromne hrpe smeća.... I sve više žrtava. Aytin je brojke pažljivo zapisala na komad papira. 1794 mrtvih je do sada identificirano na Leyteu. Službeni izvori računaju s ukupno 10.000 smrtno stradalih u katastrofi na Filipinima - s tendencijom na više.

"Budim se usred noći i od brige ne mogu spavati", priča Puri Dacuba.

Dok njene prijateljice međusobno razgovaraju, ona poseže rukom u džep od jakne i ljuti se, jer na mobitelu nema sms-a. Zadnji put je prije četiri dana kontaktirala s prijateljima iz Leyte.U njihovom selu u domovini nemaju fiksnu telefonsku mrežu, već za razgovore obično koriste mobilne telefone. No "Haiyan" je prouzročio kolaps i u telekomunikacijama.

Prikupljanje odjeće i koncerti

No ove se žene ne daju zastrašiti. Stoga su se posavjetovale u župi svetog Winfrieda, kako one mogu pomoći iz Bonna. U nedjelju, tijekom mise, zajednica je pokrenula spontano prikupljanje dobrovoljnih priloga pri čemu su skupili više od 500 eura. Još tri žene planiraju s paterom Holzgartnerom prikupljanje odjeće i dobrotvorni koncert.

Svima je jasno, da će ova pomoć za spašavanje mnogih na Filipinima doći prekasno. "Svijet mora odmah reagirati", kaže pater Holzgartner. " Ono što unesrećeni ponajviše trebaju je hrana i pitka voda". Misionar Udruge božje riječi (Steyler misionar) proveo je 36 godina na prirodnim katastrofama pogođenim Filipinima, većinu vremena kao student Sveučilišta božje riječi - svetog Josipa u sjevernom Mindoru. Poplave i orkane je doživio, ali još nikada ovakvih razmjera. "Kada dođe tajfun snage veće od 300 kilometara na sat, ne ostaje baš ništa" kaže on.

Telefoniranje preko skypea

Isti problem muči i Rolanda Struxa. Voditelj projekta humanitarne organizacije "Don Bosco Mondo" sjedi u svom uredu za kompjuterom. Odavde ima skype kontakt s redovnicima salezijanskog reda, koji vode centar za mlade na otoku Cebuu. Oni su pošteđeni strahota tajfuna. Ali ni oni još nemaju kontakt s braćom iz istog reda koji su na katastrofom pogođenom području oko Borongana - 170 kilometara sjeverno od uništenog grada Taclobana.

Ako Strux ne sjedi za kompjterom, onda telefonira. Već ga satima zovu građani i udruge kako bi donirali sredstva. "Uloga koju je Njemačka odigrala u pomoći pri ovoj katastrofi je zaista velika" kaže Strux. Njegova organizacija je već prebacila 20.000 eura direktne pomoći.

Sigurne donacije?

Ostaje briga, hoće li novac stići u prave ruke i hoćže li biti podijeljen ljudima u nevolji. To kažu Puri Dacuba, Mina Krämer i Linda Aytin. Njihova vlada tamo je, suglasne su njih tri, korumpirana. Sredstva često uopće ne stižu. "Ja sam to doživila na vlastitoj koži". kaže Mina Krämer. 1991, poslije erupcije vulkana Pinatubo, bila je na otoku Luzonu na sjeveru zemlje, na očevom pokopu. Cijelo selo je bilo evakuirano. Obećali su pomoć. "Ali novac nismo vidjeli", kaže ona zabrinuto.

Zbog toga žene pozivaju da se novac donira samo preko crkvenih organizacija. Oni imaju razvijene mreže na mjestu događaja i znaju kako mogu doći do potrebitih", kaže Linda Aytin.

Još su satima žene u župnom domu diskutirale. Samo žele čuti nove vijesti, pa nervozno čekaju ispred televizora. Prije nego što odu kućama, odlaze kratko u crkvu sv. Winfrieda zapaliti svijeću. "Sada nam ostaje samo vjerovati", kaže Mina Krämer. "To je jedino što možemo".