1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Fedra na japanski način

Krajem prošlog tjedna u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovalo je japansko kazalište Seinendan iz Tokija s „Fedrom“ u režiji poznatog francuskog redatelja Francois-Michela Pesentija.

Čudesno, fantastično, snažno i intenzivno – riječi su kojima je oduševljena zagrebačka publika opisala iskustvo proživljavanja Racinove „Fedre“ u izvedbi ansambla uglednoga tokijskog kazališta Seinendan i režiji čestoga gosta Zagreba Franciosa - Michela Pesentija. Kako je istaknula ravnateljica Zagrebačkoga kazališta mladih Dubravka Vrgoč, Fedra je u Hrvatskoj nažalost rijetko igrana, no njezine vrijednosti aktualne su i danas. Upravo zato ne čudi što je taj tekst Pesenti odabrao kao temelj ciklusa kojim istražuje interpretaciju Fedre u različitim jezicima i kulturama.

Ima li razlike između Slovenije i Sirije?

Komad je, osim u Japanu, Pesenti već postavio u Sloveniji i Siriji, a slijedi i američka produkcija. I publiku i kritiku najviše zanimalo na kakve je razlike Pesenti naišao u dosadašnjim postavljanjima Racinove drame: «Ne mogu govoriti općenito, već samo o stvarima koje su me iznenadile. Na primjer u Siriji, koja je laička zemlja, no s vrlo snažim utjecajem religije, iznenadila me ženska sloboda u govoru o seksualnosti. Dakle, živite u gradu u kojem su žene zakrivene, a govore samo o seksu. I to ne opsesivno, nego sasvim prirodno. To se osjećalo i u glumici koja je igrala Fedru. Ona nije osjećala nikakav strah niti zazor od prikazivanja takvih emocija na sceni.
U Japanu sam se najviše usredotočio na svojevrsnu zabranu korištenja riječi i izražavanja emocija te na načine koje glumci pronalaze da nadiđu taj zid šutnje. U japanskoj verziji likovi su puno suzdržaniji nego na ostalim uprizorenjima. Stječe se dojam kao da je jezik iščupan i kao da su ljudi učili govoriti. O slovenskoj kulturi mi je teže govoriti o jer je bliska mojoj. Moram priznati da sam bio iznenađen mačističkom pozicijom muškaraca u slovenskom društvu, no shvatio sam da su zapravo žene te koje imaju moć», objasnio je Pesenti, a na pitanje zašto baš Fedra, odgovorio je:
«Na početku moram reći da radim bez koncepta i ne postavljam predstave kako bih nešto rekao. Postavljam predstave kako bih pokazao glumce. I sve više radim tako da glumce predstavljam na što jednostavniji način i s tog je gledišta Racinovo kazalište idealno. Tu su likovi koji imaju puno toga reći sami o sebi. To su ljudska bića sa snažnim emocijama unutar kojih se puno toga događa.»

Uvijek prisutna tradicija

Japanska skupina Seinendan uglavnom izvodi suvremene komade tako da je za njih postavljanje Fedre bilo svojevrstan eksperiment, no kako naglašava Pesenti, to je iskoristio kao njihovu prednost: «Ovi glumci imaju jako malo veze s tradicionalnim kazalištem. No unatoč tome što se uglavnom bave suvremenim teatrom, japanska kultura i tradicija uvijek izlazi na površinu. U njihovom je kazalištu uvijek prisutna tradicija. I u suvremenoj igri postoji snažna tradicionalna nit, dok primjerice u Europi kazališna tradicija ne postoji i nemoguće je znati kako se Racina igralo prije 100 ili 300 godina, dakle tradicija nije prešla s jednog glumca na drugoga osim nekih rijetkih pojava. Nasuprot tome, u Japanu je lako vidjeti tragove kazališnih formi starih 300-tinjak godina. Iako mi nismo radili na tim temeljima, to je ipak bilo prisutno i snažno se osjeća na sceni», rekao je Pesenti.

Japancima rječitost nešto novo

Za glumicu Minako Tsuji, koja je utjelovila Fedru rad na predstavi bio je vrlo težak i složen jer, kako je pojasnila, i njoj i ostalim kolegama to je bio prvi put da imaju toliko puno teksta u predstavi: «U japanskoj kulturi postoji taj indirektni način izražavanja osjećaja, ili čak ponekad tišinom izražavamo osjećaje, pa nam je bilo čudno koristiti toliko riječi za izražavanje emocija. Fedra je predstava koja uvijek stavlja naglasak na riječi. Znači ne izražavaš se riječima, nego sebe izražavaš putem riječi. Tekst sadrži jako puno raznih osjećaja i nama glumcima teško ih je odglumiti, no naravno u tome osjećamo i veliku radost. Nadam se da se u predstavi osjeća moć riječi», ispričala je japanska glumica. S obzirom na spomenute prepreke zanimalo nas je i kako je japanska publika prihvatila predstavu: Francois-Michel Pesenti: «U Japanu se vrlo rijetko postavlja Racine. Nisam znao kako će ljudi reagirati, no predstava je ipak bila jako dobro prihvaćena. Struktura je vrlo jednostavna i koncentrirana je na prisutnost glumaca, a Japanci su jako osjetljivi na igru glumaca. Pažljiviji su i osjetljiviji od Europljana i upravo im je ta japanska tradicija stvorila naviku da slušaju i gledaju glumca što radi.
Glumica Minako Tsuji pojasnila je kako je japanska publika ipak bila šokirana, te je predstavu doživjela kao eksperiment. Tamošnji kazališni kritičar rekao joj je da je to bio prvi put da vidi takvo tumačenje i da je stekao dojam da su tijelo i osjećaji glumaca poludjeli zbog riječi. Zagrebačka je publika, pak, u najpozitivnijem smislu te riječi „poludjela“ za Japancima jer ih je sraz teksta koji dobro poznaju s drugačijim i intenzivnijim načinom proživljavanja emocija, čini se, oborio s nogu.