1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Europa od A do Ž

Europski parlament – moćna institucija

Od 1952. godine Europa ima vlastiti parlament. No njegove zastupnike dugo se vremena nije shvaćalo ozbiljno zbog malog utjecaja u političkom odlučivanju. Lisabonskim ugovorom to se korjenito promijenilo.

Reformskim ugovorom iz 2009. godine Europski parlament je, zajedno s Vijećem ministara i predstavnicima vlada, zadužen za donošenje zakona. Zastupnici sada mogu suodlučivati i o golemom poljoprivrednom proračunu Unije. Ipak, Parlament i dalje ne može predlagati zakone. Pravo na to ima samo Europska komisija.

Zadovoljni zastupnici

Član Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) Jo Leinen dugi je niz godina bio predsjednik Ustavnog odbora Europskog parlamenta. Vrlo je zadovoljan Lisabonskim ugovorom: „Europski parlament je jedan od dobitnika Reformskog ugovora. Sada smo izjednačeni s vladama i Vijećem ministara koje je dotad bilo najmoćniji gremij Europske unije. Zakoni iz Bruxellesa u pravilu mogu proći još samo ako Parlament kaže 'da', ako ih prihvate predstavnici građana Unije.“

Pobjednik Reformskog ugovora: Europski parlament u Strasbourgu

Pobjednik Reformskog ugovora: Europski parlament u Strasbourgu

Proces suodlučivanja u kojem su Parlament i Vijeće ministara ravnopravni u donošenju zakona sada je pravilo. Zemlje članice time imaju manje mogućnosti da mijenjaju zakon onako kako to njima odgovara.

Nacionalni parlamenti s većim ovlastima

Lisabonski ugovor nije donio veća prava samo Europskom parlamentu, čiji se predstavnici izravno biraju od 1979. godine, nego i parlamentima zemalja članica. Oni u roku od osam tjedana na zakone mogu staviti veto te podnositi tužbe Sudu Europske unije. No ovo se dosad još nije dogodilo, a i u budućnosti bi se trebalo događati samo u iznimnim slučajevima, smatra profesor Ustavnog prava Christoph Möllers. Jer, ipak je malo vjerojatno da će nacionalni parlamenti vetom potkopavati rad svoje vlade u Bruxellesu.

Unatoč nekim poboljšanjima, profesor Möllers, predavač na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, smatra da još uvijek nije moguće govoriti o demokraciji na europskoj razini: „Parlament postepeno postaje pravi politički organ. No, usporedimo li Lisabonski ugovor s izvornim nacrtom ustava, vidjet ćemo da su nestale mnoge stvari koje su imale demokratsku vrijednost.“ Potencijal za demokratizaciju EU-a prema Möllersu još nije ni izdaleka iscrpljen. Tvrdi kako se države članice opiru jer ne žele dodatno izgubiti utjecaj.

Prvo najniža razina

Rad nacionalnih parlamenata trebala bi poboljšati i činjenica da je u Europi po prvi puta relativno jasno određeno koja razina treba upravljati čime. Lisabonskim ugovorom propisano je takozvano načelo supsidijarnosti – odluke se donose od niže razine prema višima.

Samouvjereni predsjednik Europskog parlamenta: Martin Schulz

Samouvjereni predsjednik Europskog parlamenta: Martin Schulz

Europarlamentarac Jo Leinen ističe i novu transparentnost: „Ovim ugovorom podjela nadležnosti regulirana je strože nego bilo kojim dosadašnjim europskim ugovorom. Znamo koje kompetencije pripadaju isključivo Europskoj uniji. Na velikom broju područja postoji podjela nadležnosti između nacionalnih i europskih organa. A tu je i čitav niz političkih područja koja su u isključivoj nadležnosti država članica."

Podjela kompetencija i razina odlučivanja, međutim, može dovesti i do konflikata, smatra Leinen. Jer, kako odrediti što treba regulirati na europskoj, a što na nacionalnoj razini? U pojedinim će slučajevima, kaže Leinen, na kraju ipak morati odlučiti Sud Europske unije.

Od 2014. godine dvostruka većina

Novi postupak glasovanja u Vijeću ministara uvest će se tek 2014. Tako će umjesto jednoglasnih u pravilu biti dovoljne većinske odluke. Za usvajanje prijedloga bit će potrebna dvostruka većina sačinjena od 55 posto zemalja članica koje objedinjuju 65 posto stanovništva EU-a. Blokiranje odluka bit će teže, no ne i nemoguće.

Danska premijerka Thorning-Schmidt

"Osuđeni" na suradnju: Vijeće ministara i Parlament (u prvom planu: danska premijerka Thorning-Schmidt)

Utjecaj velikih država novim će se sustavom malo povećati. Tijesne odluke su u Vijeću ministara dosad bile rijetke iznimke. Predstavnici država članica nastoje postići konsenzus. Glavnina pregovora ionako se odvija na zajedničkim sastancima odbora, Europske komisije i Parlamenta koji su zatvoreni za javnost.

Posljednje proširenje Parlamenta

Broj mjesta u Parlamentu još se jednom blago povećao Reformskim ugovorom, i to sa 736 na 750. Ovo je gornja granica, što znači da se, za razliku od dosadašnje prakse, primanjem novih zemalja članica broj europarlamentaraca neće mijenjati. Tako će, recimo, Njemačka morati ustupiti neka od svojih 99 mjesta u Parlamentu zastupnicima iz novih zemalja članica poput Hrvatske.