Europska pomoć Palestini koja ne daje rezultate

Ponuda Europljana zvučala je obećavajuće: položite oružje a zauzvrat ćemo vas financijski podržavati u izgradnji vaše države. Palestinci trebaju uvidjeti da će od prekida oružanih sukoba imati i gospodarske koristi. Računica koja stoji iza toga je: onaj kojem dobro ide gospodarski, taj nema interesa voditi rat. "Mir uz pomoć blagostanja", tako bi se moglo nazvati ovo temeljno načelo europske pomoći Palestincima i koje datira još s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

1993. su izraelski premijer Yitzhak Rabin i palestinski vođa Jaser Arafat u Oslu potpisali mirovni sporazum. Ovaj je dogovor trebao biti kamen-temeljac za palestinsku državu. U međuvremenu, oni su obojica pokojni, a ustanovljavanje palestinske države je dalje od ostvarenja nego ikad. A od gospodarskih pogodnosti mira narod malo osjeća, unatoč milijardama koje kao pomoć šalje Europska unija.

Gospodarska pomoć bez trajnih rezultata

"Paralelno s mirovnim procesom dogodio se gospodarski pad u palestinskim područjima", kaže Margaret Johannsen s Instituta za mirovna istraživanja i sigurnosnu politiku Sveučilišta u Hamburgu. Gospodarski odnosi između Izraela i palestinskih područja nisu se poboljšali, nego pogoršali.

Posebno je teško stanje u Pojasu Gaze, kojeg je Izrael skoro potpuno izolirao. Tamo je na vlasti islamistički pokret Hamas. Većina robe se uvozi kroz sustav podzemnih tunela iz Egipta, dok je bilo kakav izvoz vrlo teško ostvariv. Industrija je uništena. Nezaposlenost je velika.

Nasuprot tomu, Zapadna obala u kojoj vlada Fatah, u zadnje je dvije godine doživjela gospodarski rast. "Ali to nije rast koji se može održati", kaže Johannsen. "Novac dolazi izvana. Bez tog novca ni Zapadna obala ne bi bila u stanju svom stanovništvu ponuditi gospodarsku perspektivu." Teretni i putnički promet, kaže Johannsen, blokiraju brojne izraelske kontrolne točke. "Tko će investirati u takvo neko područje, za koje ne zna, kako će se razvijati?"

Referent za Bliski istok u humanitarnoj organizaciji Medico International Tsafrir Cohen ovako opisuje značenje pomoći koju EU šalje Palestincima. "Palestinske autonomne vlasti se nisu raspale i u tom je pogledu ova pomoć imala utjecaja. Ali, je li pridonijela miru, o tomu se već može dvojiti, kad usporedite koliko je novca priteklo i gdje smo danas s rezultatima."

"EU bi trebao surađivati s Hamasom"

Svejedno, dodaje Margaret Johannsen, pomoć EU-a je imala pozitivan učinak. Europljani su se angažirali kod organizacije izbora, izgradili su postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda te pomogli u uspostavi policijskih snaga na Zapadnoj obali. To su sve "stvari koje imaju smisla".

Glavni problem i Johannsen i Cohen vide u tomu što se Europska unija ne zalaže dovoljno za palestinsku državu. "Ja tu od stane EU-a ne vidim nikakvu inicijativu", žali se Johannsen. "EU, čini se, nema ni želje ne snage doprinijeti okončanju izraelske okupacije", dodaje Cohen.

Prema mišljenju Margaret Johannsen, glavni cilj politike EU-a je izolacija islamističkog Hamasa. "To je fobija koja Europljane sprječava da vode pragmatičnu politiku koja ima budućnost. Smatram da je to pogreška." Podjela Palestinaca samo šteti. "Od odlučujuće je važnosti da se dva dijela Palestine ponovno slože. Zbog toga bi EU trebao surađivati s Hamasom."

Otkako je Hamas u Pojasu Gaze preuzeo vlast, EU je prekinuo slati pomoć u to područje. Europljani novac daju samo još UN-ovoj organizaciji za pomoć palestinskim izbjeglicama UNRWA-u.

EU ionako, u usporedbi s SAD-om, ima tek ograničeni utjecaj i kod Izraelaca i kod Palestinaca. No za to su si Europljani sami krivi: "EU ima jako puno strpljenja", kaže Margaret Johannsen, "EU se nada da će to što tamo čini jednom dati rezultate. Ja pak mislim da je koncentracija na pomoć u razvoju te suzdržanost koju je do sad EU pokazivao na političkom planu, vrlo štetna."