Europska politika prema susjedima pred dilemom

Dok je želja novog vodstva u Kijevu za članstvom u Europskoj Uniji naišla na potporu europskih zastupnika iz Europske komisije i od povjerenice zadužene za vanjske odnose i politiku prema susjedima Benite Ferrero-Waldner čulo se jasno protivljenje. Naime, Juščenkov nastup i nova europska politika prema susjednima ne idu zajedno. Juščenko je zapravo stavio pod znak pitanja čitavu novu europsku politiku prema susjedima koja je zapravo jedan od najvažnijih strateških projekata Europske Unije za idućih nekoliko desetljeća.

Prije nepunih godinu dana Europska komisija postigla je dogovor da nakon proširenja od 1. svibnja 2004. godine daljnja proširenja nisu moguća zbog institucionalnih razloga. Europska Unija sa ili bez Ustava već sada je preopterećena s kandidatskim zemljama Bugarskom, Rumunjskom, Hrvatskom i Turskom, a da ne govorimo o ostalim zemljama zapadnog Balkana kojima je također obećana perspektiva prijama. Stoga je Unija morala pronaći za sve ostale potencijalne aspirante na članstvo neku vrst „proširenja kroz povezivanje“.

Za Bjelorusiju, Ukrajinu, zemlje Kavkaza, države na istočnoj obali Sredozemlja i zemlje Magreba otvara se mogućnost europeizacije putem partnerstva o čijem intenzitetu odlučuju upravu novi europski susjedi. Drugim riječima Bruxelles velikodušno financira približavanje spomenutih zemalja (samo između prošle 2004. i iduće 2006. godine Europska Unija izdvaja 255 milijuna eura), a za uzvrat dobiva s jedne strane smanjenje potencijalne opasnosti kriznih žarišta na rubu Europe, popuštanje migracijskog pritiska, ali s druge strane potajno prihvaća činjenicu manje demokracije, te nedostataka u državnoj upravi i tržišnom gospodarstvu.

Demokratske revolucije poput nedavne u Ukrajini do sada nisu bile dio kalkulacija i stoga dovode Europsku Uniju u dileme svoje vlastite politike prema susjedima, naime ukoliko se Ukrajini otvore perspektive prijama tada će Bruxellesu biti teško objasniti i odbiti slične zahtjeve iz Gruzije, Maroka ili Tunisa.