1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Europljani kao mjesečari krenuli u rat

"Probudite se!" Tim riječima bi povjesničar Christopher Clark rado bio prodrmao europske moćnike 1914. Za DW iznosi zanimljiva objašnjenja o početku Prvog svjetskog rata koja zastupa i u svojoj naveliko hvaljenoj knjizi.

DW: Profesore Clark, skoro sto godina traju rasprave o utjecaju atentata Gavrila Principa na autrougarskog prijestolonasljednika na početak Prvog svjetskog rata. Vi ste često Principa nazivali "teroristom", a onda ste u njemačkom izdanju knjige "Mjesečari: kako je Europa krenula u Prvi svjetski rat" tu riječ zamijenili izrazom "atentator". Zašto?

Christopher Clark: Netko tko je za jedne terorist uvijek je za neke druge borac za slobodu - i obrnuto. To u potpunosti ovisi o perspektivi. Čini mi se da čitava ta rasprava nema znanstvenu pozadinu, to je prije svega rasprava o patriotskim, jugoslavenskim idejama Gavrila Principa. Problem s izrazom "terorizam“ je u tome što danas pod tim pojmom podrazumijevamo napade na lake mete – žene, djecu, trgovačke centre, restorane s hamburgerima… Cilj tih napada je sijanje straha među širokom populacijom. Princip i njegovi kolege nisu željeli ubijati nedužne ljude i širiti strah među stanovništvom. Istina, oni su željeli stvoriti klimu straha u političkoj eliti dvojne monarhije, ali nisu bili teroristi u današnjem značenju te riječi

U Srbiji ste kritizirani jer ste atentat označili kao jedan od razloga, a ne samo kao opravdanje za rat. U tamošnjim udžbenicima piše da bi rata svakako bilo, samo nekom drugom prilikom.

Često ćete čuti da je sarajevski atentat samo izgovor ili, kako mi u engleskom kažemo – pretext. Moje mišljenje je drugačije, ne mislim da je taj događaj samo izgovor. Tijekom kriza prije 28. lipnja 1914. u diskusijama u Beču golubovi uvijek pobjeđuju sokolove, a tih sokolova i te kako ima – recimo, načelnik generalštaba Konrad von Hetzendorf zaziva rat svakom prilikom. Ali politička kemija u Beču značajno se promijenila tek nakon sarajevskog atentata. Najmoćniji zagovornik mira je upravo Franz Ferdinand, a on više ne može govoriti jer je mrtav. Mislim da je ubojstvo imalo duboke i dramatične posljedice po austrijsku elitu. Car je bio vrlo star i znalo se da će Ferdinand uskoro naslijediti prijestolje. Iako prijestolonasljednik nije bio omiljen, on je predstavljao budućnost monarhije koja u tom trenutku ima pregršt problema. Austrijski tisak nije nimalo pretjerao kada je izvijestio da Principovi meci nisu samo ubili muža i ženu, nego potresli i habzburšku državnu ideju. Atentator je pogodio u centar. I zato mislim da to ubojstvo nije samo izgovor nego i razlog za rat.

Atentat Gavrila Principa na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu 28.6.1914.

Atentat Gavrila Principa na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu 28.6.1914.

"Svi su kalkulirali i - odlučili se za rat"

U knjizi opisujete 37 dana između atentata i rata. Nije moguće da je cijeli svijet krenuo u najveće krvoproliće u povijesti samo zbog jednog čovjeka, Gavrila Principa?

U pravu ste, zapravo je Sarajevo vrlo brzo zaboravljeno. Mjesec dana kasnije jedan američki diplomat iz Bruxellesa se javlja pismom Washingtonu da je "prije samo nekoliko dana Srbija bila u glavnoj ulozi", ali da je sada "nestala negdje iza pozornice". To je zgodna kazališna metafora. Atentat jest pokrenuo krizu – ne mogu zamisliti da Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji u nekom drugom scenariju – ali onda u igru uskaču razni drugi razlozi. Polovinom srpnja britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey jasno kaže – nećemo valjda u rat da bi podmirili srpski račun! Za njega je to bilo groteskno. Britanci ne gaje simpatije prema Srbiji, ovdašnji tisak u to vrijeme čak i rasistički piše o Srbima. Jednostavno, svi kalkuliraju rizik od rata i moguću dobit - i svi se odlučuju za rat.

Naslov Vaše knjige "Mjesečari“ zapravo se odnosi na sve političke moćnike onoga vremena koji nisu bili spremni politikom prevladati krizu nego se mahom odlučuju za rat?

Pojam "Mjesečari“ je zbunio mnoge, ali nisam mu mogao odoliti, to je tako lijepa riječ koja ljudima nešto znači. Ako mjesečare doslovno shvatite kao osobe koje su nesvjesne svojih postupaka pa ne mogu biti ni odgovorne za ono što rade, onda metafora naravno ne funkcionira. Ali metafore ne treba shvaćati doslovno. Ja sam više mislio na osobinu mjesečara da imaju određene namjere, ali da ne mogu sagledati posljedice svojih djela. Moj brat je, na primjer, s devet godina mjesečario po kući pripremajući doručak, a zapravo je bilo tri sata u noći i on uopće nije bio u kuhinji. Bilo je nečeg sličnog i u ponašanju aktera iz 1914. godine. Kada čitate što su radili u tih 37 dana između atentata i rata, poželite da upadnete kod njih, prodrmate ih i viknete: "Ma dajte, ljudi, zar ne vidite kuda ovo vodi!?" Pitao bih Austrijance je li stvarno vrijedno odbaciti sve u ime osvete Beogradu. Svi oni nisu bili sposobni prepoznati ono što je danas očigledno – rat velikih sila bio je najgori mogući scenarij, katastrofa. Njihova nesposobnost za ocjenu nadolazeće katastrofe čini ih, na neki način, mjesečarima.

Predbacuje Vam se i da želite okriviti Srbiju za rat… Koliko uopće danas ima smisla raspravljati o krivici?

Svakako nisam želio okriviti Srbiju za izbijanje rata. Čitava knjiga – i to mi je vrlo važno – jest pokušaj odmicanja od priče o krivici i potrage za krivcima. Trebamo shvatiti da je Europa 1914. bila opasno mjesto, a da ta opasnost nije dolazila samo iz jednog ili dva centra, recimo Beča i Berlina, nego se krila svuda. Na Balkanu je postojala ozbiljna regionalna kriza oslikana u dva balkanska rata. Srbija tu ima svoju ulogu, ali bilo bi apsurdno i smiješno kriviti Srbiju za rat. U namjeri da prošire nacionalni teritorij, ako treba i nasilno, i ratom, Srbi nisu postupali ništa drukčije od Nijemaca ili Talijana. Sve su to Europljani i ponašali su se europski za ono vrijeme.

Christopher Clark je australski povjesničar i profesor moderne europske povijesti na Cambridgeu. Od 1985. do 1987. studirao je na Slobodnom univerzitetu u Berlinu (Freie Universität Berlin) i danas slovi za jednog od najveći poznavatelja pruske povijesti. Za knjigu "Mjesečari: kako je Europa krenula u Prvi svjetski rat“ nedavno je nagrađen Braunšvajgskom nagradom za povijest.

Preporuka uredništva