1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

EU u krizi! Ma, u kojoj krizi!?

Trenutno raspoloženje u Europskoj uniji vrlo je loše. Ako povjerujete svemu što se u posljednjih tjedana i mjeseci moglo pročitati i čuti, tada se s pravom možete zapitati – pa kako to da Unija uopće još i postoji.

default

Možete li se sjetiti kada je to bilo da ste iz Buxellesa čuli neke dobre vijesti? Nije li da se ponekad stječe dojam da sve čega se dotakne Europska unija krene u pogrešnom smjeru ili nizbro? Sve je preskupo, puno birokrata i proizvode se samo glupi zakoni koji nikome nisu na korist. Uistinu? Pa možda i nije baš tako.
Za promatrača izvana, to možda tako i izgleda, premda Europskoj uniji svladavanje kriza permanentno stanje. Godišnji proračun mora se barem jednom obaciti prije nego ga na kraju ipak usvoje. Sporazumi i ugovori moraju propasti na referendumima prije nego ih se može usvojiti. Satove zapravo treba zaustaviti prije nego se može donijeti bilo kakva konačna odluka.
Za promatrača izvana sve to se može činiti manje više poznatim. Europska se unija zapravo kreće i zapada iz jedne krize u drugu. To je očito njezina priroda. Unija zapravo nema puno smisla ako se odluke ne donose na vrlo čvrst način. Mislim da se Europska unija razvila kao, na primjer, svijet mode. Svakih 20 godina ciklus se ponavlja. Ponekad je u modi malo više integracije, a ponekad je moderno imati nešto manje Europe.
Od 1952. do 1970. godine stvari su se u Europskoj uniji odvijale vrlo glatko. Od Zajednice ugljena i čelika do Ekonomske zajednice. U šezdesetim godinama prošloga stoljeća uvedena je carinska unija, a nakon toga su počela i prva razmišljanja o zajedničkoj valuti. Tada je jedino nebo bila granica.
Stvari su se počele kretati u ranim sedamdesetim. Ekskluzivni klub šestorice postao je vrlo privlačan pa su i druge zemlje htjele pristupiti. Prvo proširenje u kojem su u zajednicu ušle Velika Britanija, Irska i Danska dogodilo se malo prije energetske krize i opće ekonomske stagnacije. Zajednica je bila žrtva euroskleroze.
Sredinom osamdesetih bili smo svjedoci početka sretnijih vremena. Zajedničko je tržište pospješilo gospodarski rast, Zapad je dobio Hladni rat, vrata za daljnja proširenja širom su otvorena. Europska je zajednica postala Europska unija koja je dobila i svoju valutu. Tada je bilo dobro biti proeuropski orijetiran.
Odjednom sve se promijenilo. Vrlo dobro se toga sjećam, bio je to moj prvi sastanak na vrhu Europske unije u Nici u prosincu 2000. Bili su to najzločestiji i najprljaviji pregovori u povijesti Europske unije. Sve se svelo samo na čistu vlast i odnos snaga zemalja članica i njihovih predstavnika u europskim institucijama.
Europska se unija trenutno nalazi u negativnoj spirali, Europski je ustav i dalje na ledu. Širom Europe pojavljuju se novi valovi nacionalizma i protekcionizma. Stare su članice oprezne prema novim. Kandidatskim se zemljama prilazi sa sumnjom. Zemlje članice ignoriraju neka pravila i odredbe kluba kojem su nekada pristupili. Sve u svemu, atmosfera je vrlo kisela.
Treba li zato pakirati kofere i otići? Jednostavan odgovor glasi: ne. To je rješenje koje sebi ni jedna europska država ne može priuštiti. Prepreke su previsoke. Sve su europske države male ili u najbolju ruku igrači srednje veličine na svjetskoj sceni. Jedini način kako preživjeti je kroz integraciju.
Moja je procjena da će Europska unija svoju silaznu spiralu završiti negdje krajem desetljeća kada bi i Hrvatska trebala ući u Europsku uniju. Tada će Europska unija ponovno imati ekonomiju koja će rasti, a time će porasti i potpora za Europsku uniju. Dakle, moda iz osamdesetih ponovno će biti trend, a tada će zasigurno u trendu biti i Europa, a vjerojatno i Hrvatska.