Erdoganova pogrešna računica

Šokirajući događaji u Turskoj su započeli mirnim prosvjedima za zaštitu jednog malog parka, u kojem je drveće trebalo biti žrtvovano radi sumnjivog građevinskog projekta koji uključuje i izgradnju trgovinskog centra. Zaštitari okoliša su se formirali u jednu prosvjednu frontu, koju je turska policija htjela probiti na brutalan i pravnoj državi nedoličan način, što joj međutim nije pošlo za rukom. Naprotiv, redovi protiv premijera Recepa Tayyipa Erdogana su postajali sve gušći. Nakon Istanbula su iz Ankare, Izmira i drugih većih anatolskih gradova dojavljene vijesti o prosvjedima protiv vlade i teškim sukobima.

Erdogan u svojoj krivoj računici polazi od toga da mu njegova nadmoć u parlamentu daje za pravo da pokaže svoju snagu bez obzira na demokratske oporbene snage i na društvo. Stoga se ne smije čuditi kad ga njegovi politički protivnici, a sada i turski bijesni građani, uspoređuju sa svrgnutim despotima u arapskim zemljama. Oporbena fronta, koja ni u kojem slučaju nije homogena, se prvo dogovorila oko jednog, a to je da se Erdoganu pokaže gdje su granice njegove moći.

Dijalog umjesto "basta-strategije"

Erdogan i njegovi sljedbenici doduše pokušavaju popraviti situaciju priopćenjima po kojima je policijska akcija prešla mjeru te da suzavci i vodeni topovi nisu trebali biti korišteni. Ali u istom dahu se policijsko korištenje tih sredstava "u slučaju potrebe" najavljuje i za buduće slučajeve. Erdogan je još daleko od spremnosti na društveni dijalog. No, upravo respekt prema mnogim etničkim i religijskim slojevima turskog društva nalaže dijalog umjesto jedne "basta!-strategije."

Zašto je Erdogan svom bivšem prijatelju, sirijskom diktatoru Bašaru al Asadu, u početnoj fazi građanskog rata savjetovao da ne djeluje tako žestoko protiv prosvjednika? Da se ne bi pojačala spremnost na nasilje na strani oporbe. Zašto je nakon prosvjeda i pada Mubarakovog režima predložio laicistički model razdvajanja religije i državnih poslova. Da bi se Egipat mogao pobrinuti za miran suživot religija i demokracije. Svi ti savjeti su za bivše ili nove prijatelje u arapskim zemljama bili dovoljno dobri. Samo u vlastitoj zemlji Erdogan ne dopušta prostor za društveni konzens, u koji dakako treba biti uključena i oporba.

Erdoganov tvrdi stav ugrožava uspjeh Turske

Erdoganovi tvrdi stavovi ugrožavaju pozitivne gospodarske razvoje, na koje su dosad zavidno gledale zemlje Europe, kao i turizam kao jedan od najvažnijih izvora prihoda njegove zemlje. Pored toga Erdogan sa svojom nepopustljivošću, kad je u pitanju otpor i kritika njegove politike, riskira vlastitu političku budućnost. Moderna laicistička Turska se ne može temeljiti na zabranama i odbijanju onih koji politički i vjerski razmišljaju drugačije.

Sukobi, koji su nastali kako bi jedan mali park na trgu Taksim zaštitili od nepotrebnog građevinskog projekta, su možda jedno od posljednjih upozorenja pred daljnjim eskalacijama. Erdogan bi te upozoravajuće signale trebao uzeti ozbiljno, kako Taksim trg ne bi dalje bio simbolično uspoređivan s Tahrir trgom u Kairu.