1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Erdogan ne mari za EU i SAD

Ministri vanjskih poslova EU-a i njihov američki kolega Kerry poručili su turskom predsjedniku Erdoganu: Promatramo te! No to je sve što uopće mogu učiniti, smatra Barbara Wesel.

„Rekao sam da će se to dogoditi“ – to u politici nije argument kada se nešto užasno događa pred našim očima. Nažalost, neke političke odluke se donose ili uz oslanjanje na nadu ili kao brzo rješenje za neki akutni problem. Ovu drugu varijantu je primijenila kancelarka Angela Merkel kada je prošle jeseni odlučila privremeno okončati izbjegličku krizu uz pomoć turskog predsjednika Erdogana. Bio joj je potreban izlaz i ona je odigrala na kartu bar kakve-takve demokratske stabilnosti u Turskoj. Ta nada se ispostavila kao iluzija.

Staljinističke čistke

To je najjasnije izrazio europski povjerenik za proširenje kada je rekao da je turska vlada očigledno odavno pripremila popise za uhićenja tisuća ljudi - i sada ih je samo izvadila iz ladica. Ono što se tamo upravo događa nije spontana reakcija na pokušaj vojnog puča, već je to dugo planirano eliminiranje svih političkih protivnika predsjednika i njegove stranke AKP. U Europskom parlamentu su se već oglasili neki koji to nazivaju staljinističkim valom čistki. Kurs je jasan: na kraju će Erdogan biti neprikosnoveni vladar, oporba će nestati u zatvorima, a Turska će iz demokracije prijeći u diktaturu.

Barbara Wesel

Barbara Wesel

Predsjednikovi politički protivnici mogu još biti sretni ako završe samo u zatvoru. Jer Erdogan, svom snagom populizma, radi i na ponovnom uvođenju smrtne kazne. Bruxelles se bar o tome jasno odredio: to bi značilo trenutni kraj pregovora o pristupu Turske Uniji. Čak je i Berlin to potvrdio, iako se njemačka vlada prema Ankari odnosi vrlo oprezno, a ministar vanjskih poslova Steinmeier izvodi jedan, već polako nedostojan, ples po jajima. Postoji i pretjerana diplomatska suzdržanost.

Turski predsjednik može davati oduška svojim diktatorskim prohtjevima i zato što je siguran da je potrebniji Sjedinjenim Američkim Državama i Europi nego one njemu. To je na prvi pogled točno: Europljani su se, svojim dogovorom o izbjeglicama, u velikoj mjeri prepustili njegovoj volji. Ali to ne smije paralizirati EU. Jer, što bi Erdogan mogao učiniti Europi? Otvoriti vrata i poslati tamo nekoliko milijuna sirijskih ratnih izbjeglica? Pa i kada bi to pokušao – ionako mnogi smatraju da nije Turska ta koja sprječava dolazak izbjeglica u Europu, već da je to efikasno postignuto zatvaranjem Balkanske rute. Erdogan razumije samo vrlo jasne riječi koje prate isto tako jasna djela. Tek kada Europljani odustanu od svojih obzira kada je riječ o dogovoru oko izbjeglica, moći će ga uvjerljivo upozoriti na posljedice njegovih postupaka i zaprijetiti mu prekidom odnosa. Još ima malo vremena, ali kada Erdogan sprečavanje puča pretvori u preuzimanje totalne vlasti, Europska unija će morati reagirati – ili će izdati samu sebe.

EU i SAD nemaju kako utjecati na Erdogana

Još važnija je suradnja s Turskom u NATO-u. Ta zemlja je zbog svog geografskog položaja najvažniji partner u borbi protiv IS-a i traženju rješenja za građanski rat u Siriji. Ministar vanjskih poslova SAD-a Kerry zato je upozorio da članstvo u NATO-u znači i opredjeljenje za demokraciju. Ali grabeći vlast u ruke i stavljajući na kocku čak i odnose sa SAD-om, Erdogan pokazuje da ga normalni politički obziri više ne zanimaju. I sastanak s ruskim predsjednikom Putinom, zakazan za sljedeći mjesec, još je jedan signal za promjenu strategije u Ankari.

Sultan sa Bospora trenutno ne može biti zaustavljen političkim sredstvima. Jedino što mu može prouzrokovati teškoće je gospodarska kriza. A ona počinje slomom turizma koji je važan izvor prihoda, pa ide sve do povlačenja ulagača i zapadnih firmi. Međutim, EU i SAD trenutno mogu samo promatrati događaje. Ako Erdogan uništi sve veze kako bi ostvario totalnu vlast, Europljanima neće preostati drugo nego da žale građane Turske.

Preporuka uredništva