Energičan i beskompromisan – novi čovjek na čelu iračke Vlade

Tri godine nakon svrgavanja režima Sadama Huseina predstavnici svih triju iračkih naroda – šijita, sunita i Kurda – postavili su temelje za osnivanje vlade nacionalnog jedinstva. Predsjednik države Džalal Talabani mandat za sastav kabineta prošlog je vikenda povjerio šijitskom političaru Džavadu al-Malikiju, koji uživa potporu svih etničkih skupina. Al-Maliki je osoba od povjerenja i bliski suradnik privremenog premijera Ibrahima al-Džafarija i drugi čovjek na čelu njihove stranke. Više od dva desetljeća iz sirijskog je egzila pomagao u organizaciji otpora protiv Sadamove diktature.

Vanjština daje naslutiti karakter

Njegove oštre crte daju naslutiti da ljudi koji ga poznaju imaju pravo kada kažu da se radi o energičnome, katkad i beskompromisnome čovjeku: Džavad Kamal Nouri al-Maliki rođen je 1950. u gradu Hindiyi na jugu Iraka i vjerojatno tu karakternu osobinu ima zahvaliti vremenu koje je proveo u ilegali kao član stranke Dava, u opoziciji Sadamu Husseinu. Zbog te oporbene djelatnosti 1980. mu je izrečena smrtna kazna, ali je al-Maliki uspio pobjeći, prvo u Iran, da bi kasnije otišao u Siriju gdje je djelovao kao predstavnik svoje stranke. To je razlog njegovih dobrih veza s tom zemljom. Prilikom svog prvog nastupa u funkciji budućeg premijera al-Maliki je rekao: «Moramo bez dvojbe izgraditi najbolje moguće odnose s našim arapskim i islamskim susjedima. Odnose koji se razlikuju od onih u prošlosti kada je irački režim vodio ratove s Iranom i Kuvajtom. Snosimo veliku odgovornost jer smo dio ove regije, stoga moramo raditi na boljim odnosima s našim susjedima.»

Kritičar američke politike

Jedan od al-Malikijevih pluseva je sigurno vrijeme koje je proveo u inozemstvu. Drugi je njegov povratak u Irak, 2003., nakon svrgnuća Sadama Husseina. On se nije vratio u Irak, kao mnogi drugi egzilanti, u pratnji okupacijskih jedinica, on nije bio, kako Iračani često kažu, «jahač jednog američkog tenka». Taj izraz oni upotrebljavaju za povratnike koji surađuju s vladama u Washingtonu i Londonu. Al-Maliki bio je uvijek kritičar američke politike. Taj stručnjak za arapsku književnost uvijek je, nimalo poetično i uvijeno, kritizirao Kurde, sunitske Arape i pripadnike vlastitih redova, iako je to često činio iza kulisa. Tamo je i kao zamjenik šefa stranke Dawa i savjetnik privremenog premijera Ibrahima Al-Džafarija krojio tvdu i žestoku politiku, čime je također pridonio svom imidžu nesenzibilnog političara. To mu je, definitivno, minus.

Pretjerano strog i oštar

Jedan od primjera za to je njegov rad u komisiji koja je bila nadležna za uklanjanje članova Sadamove stranke Baath s njihovih dužnosti. Ta «debaathifikacija» pogodila je i mnoge sitne kotačiće u sustavu. To je al Malikija, čak i kod Amerikanaca koji su pokrenuli cijeli program, dovelo na glas pretjerano strogog i oštrog. Neki upućeni promatrači čak smatraju da je «debaathifikacija» koja je, na primjer, imala i za posljedicu raspuštanje iračke vojske, zapravo raspirila vatru ustanka. Da bi se taj ustanak ugušio, doneseni su, između ostalog, protuteroristički zakoni na kojima je radio i al-Maliki. Oni, na primjer, predviđaju da Iračani koji pomažu ustanike budu pogubljeni. Takva tvrda pozicija otežava pokušaje da se ustanike uključi u politički proces.

Kako se sunitski Arapi vide kao najveće žrtve «debaathifikacije» i protuterorističkih zakona, al-Maliki je među njima posebno na zlu glasu kao pristran i prošijitski nastrojen. Stoga je upitno jesu li se oni umirili kad je budući irački premijer rekao: «Ministarstva i ministri nisu vlasništvo premijera – to znači da ih on ne smije koristiti za ciljeve koje imaju veze s njegovim porijeklom, njegovom etničkom ili vjerskom pripadnošću. On služi čitavom iračkom narodu.»