1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Elektronska proteza za pomoć slijepima

Noću su sve mačke sive, kaže se, budući da je dio oka koji je nadležan za raspoznavanje boja znatno manje osjetljiv od onog s kojim razlikujemo svijetlo i tamno.

default

Pacijenti ne raspoznaju lica, ali raspoznaju obrise.

Zbog toga mnogi noćni lovci, kao recimo mačke, vide samo crno-bijelo, ali zato i onda kad je prilično tamno. No, da to nije ni tako loše, znaju oni koji se još sječaju crno-bijelih televizora. 14.03.2007. u Tuebingenu je predstavljen čip (uz operaciju), koji slijepima omogućava raspoznavanje barem male količine svjetla.

U stražnjem dijelu oka, na površini od otprilike veličine kovanice od 2 Eura, smješteno je preko 100 milijuna štapića. Oni nam omogućavaju da vidimo svjetlo i tamno. No, od oko milijun dojmova onoga što vidimo, samo 40 dospije do mozga. Ostatak se filtrira već u u oku. Oko znači nije samo organ za vid, optički uređaj, već njegovi živci omogućavaju ogromnu obradu podataka. Zbog toga se elektronskom protezom ovdje u prvom redu pomaže onima kod kojih živci ne obrađuju pravilno ono što se okom vidi, kao npr. kod bolesti retinitis pigmentosa.

Stručno područje neurooftalmologije od 1995. radi intenzivnije na proučavanju živaca oka. 14.03. 2007. profesor Eberhard Zrenner objavio je svoj prvi uspjeh: «Pacijenti ne mogu raspoznati lica, ali mogu raspoznati obrise. Oni također uspijevaju lokalizirati predmete i točno opisati izvore svjetla. To je pilot-studija koja ima svoj početak i kraj: 30 dana. Od samog početka bilo je jasno da će čip biti taj koji će potom implantat ponovo odstraniti.»

Direktor istraživačkog instituta za očne bolesti u Tuebingenu koji je ujedno i voditelj istraživačkog projekta na kojem je sudjelovalo nekoliko sveučilišta, objašnjava na koji način taj čip, koji je implantiran u pozadini oka na mjestu oštećenih očnih štapića, funkcionira: «Upravo na tom mjestu smješten je implantat, znači tehnički primatelj svjetla, koji međutim koristi i tu preostalu mrežu, taj biološki kompjuter. To znači da svjetlo ovdje pada na područje na kojem se nalaze mikro foto-diode i tamo se pomoću 1500 pojačivača pojačava i emitira na sićušne pločice površine 3x3 milimentra. Pri tome struja koja se dobiva putem elektroda nadražuje živčane stanice u mrežnici, koje su još preostale, nakon godina sljepoće preostale i šalje impuls prirodnim putem dalje do mozga.»

Čip koji je protekle jeseni implantiran sedmero pacijenata na četiti tjedna, sastoji se od silicija. Na površini od 3x3 milimetra sadrži foto stanice koje neovisno jedna o drugoj, dalje prenose svjetlo na živčane stanice. Kod bolesti Retinitis Pigmentosa nadomješta stanice za vid i omogućava u kutu od oko 12 stupnjeva raspoznavanje svjetla.

Lothar Wuestner bio je jedan od pacijenata: «Čak i kad mi je oko zatvoreno, samo moram pogledati prema dolje i vidim obrise četverokuta. Nikakve pojedinačne točke, već samo nešto poput četverokuta.»

Pacijent je kasnije s otvorenim okom mogao raspoznati gdje je prozor, lampa ili svjetli tanjur na tamnom stolu. Operacija doduše traje dugo i zahtijeva preciznost i finoću, no jedan od pacijenata Hartwig Lahan smatra da je implantacija umjetnog kuka bila manje ugodna od čipa za vid: «Moram priznati da me na početku bilo strah pristati na operaciju. No, sve je dobro prošlo, osjećam se dobro. Nije došlo ni do kakvih fizičkih oštećenja, a tako ni psihičkih. Ono što je najvažnije, sada znam što pomoću tog čipa mogu vidjeti i koja očekivanja mogu imati. Sretan sam da sam se podvrgao oeraciji.»

Spomenuta tehnika do sada ne pomaže pri staračkoj degeneraciji makule, no u bližoj budućnosti zamislivo je da će i za takve slijepce biti rješenja. Cijena Retina-implantata u idućim se godinama procijenjuje na 25.000 Eura, koliko, uključujući i dresuru, košta već i sam pas za slijepce.