1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Europa od A do Ž

"Elektro-šokovi" za europske građane

Opskrba električnom energijom desetljećima je u Europi bila zadaća koju je obavljala država. No, od kraja prošlog tisućljeća sve više državne imovine, javnih poslova i infrastrukture na cijelom se kontinentu privatizira.

default

Kako reagirati na povećanja cijena? Isključivanjem utičnica?

Takav razvoj ima dalekosežne posljedice: svi mi sve smo ovisniji o opskrbljivačima struje. Europska komisija zahtijeva više investicija u sigurnost distributivnih sustava kako se ne bi ponovio nedavni negativni slučaj Velike Britanije, gdje je zbog poplave nestalo struje u cijeloj zemlji, poznatoj po svojoj visokoj tehnologiji. U vremenima ovisnosti o struji u svakodnevnom životu i globaliziranoj elektro-privredi nestanak struje u većiji kućanstava ne znači samo da više ne rade električni uređaji, već i da ne funkcionira grijanje, fiksna telefonija, nema tople hrane, televizije, interneta ili radija. Koliko smo o struji ovisni shvatimo tek kada je nema, naglašava Paul Freießem, voditelj odjela za sigurne procese i infrastrukturu na renomiranom njemačkom Institutu Fraunhofer: «Svaki pojedinac mora se sam pripremiti za slučaj nestanka struje. Mora se razmisliti o alternativnom sustavu grijanja, kojemu električna energija nije potrebna Možda nabaviti plinsko kuvalo. Te mjere u svakom pojedinom kućanstvu morale bi se ponovno početi primjenjivati i na razini države.»

Država se povlači s tržišta

Jasno da država neće i ne može sama ponuditi paket usluga koji je potreban potrošačima: samo u Njemačkoj postoji oko 900 opskrbljivača električnom strujom. Njihov najveći problem su zastarjeli vodovi, dijelom stari i preko 3 desetljeća. Struja se transportira, prodaje i kupuje u cijeloj Europi a u takozvanoj «Uniji za koordirniranje transporta elektriciteta» udružene su 24 zemlje: od Bugarske do Francuske, od Portugala do Danske. Mjesečno oni razmijene oko 30 000 gigawatta struje proizvedene uglavnom na slobodnom tržištu. Do kraja prošlog mjeseca sve zemlje Europske unije morale su, naime, liberalizirati svoja tršišta električne energije. Jedna od posljedica liberlizacije zabrinjava: rezerve struje u Europi opale su na razinu od 5% ukupno proizvedene struje. Paula Freießema sa Instituta Fraunhofer to ne čudi: «Privatni ponuđači razmišljaju naravno ponajprije o svojim gospodarskim interesima kada se radi o dodatnim energetskim kapacitetima koje oni radije prodaju nego da ih čuvaju za crne dane. Ranije se oko toga brinula država. A država se brinula oko građana i zato je skladištila dodatne kapacitete koji su se mogli iskorisiti u slučaju potrebe.»

Povećanje rezervi smanjuje nestašice

Prosječna stopa rezerve struje u Njemačkoj iznosi 6%, u Francuskoj i u Belgiji ona iznosi gotovo 0%. U Francuskoj je u 2005. zabilježeno tri puta više nestašice struje nego u Njemačkoj, Velika Britanija i Irska proizvode više elektrike nego ranije, a Irci su svoje rezerve zbog nepredviđenih zbivanja povećali za čak 20%. Povećanje rezervi smanjuje rizik nestašice struje, a veći stupanj sigurnosti ne pozdravljaju samo mali korisnici u kućanstvima, nego i veliki kupci i industrija. Nitko ne želi dragovoljno čamiti kod kuće uz svijeće, dodaje njemački stručnjak Paul Freießem: «Ako tako želite može se reći da cijena poboljšanja tehnologije to da su se ljudi navikli da su one u svako doba na raspolaganju, nitko više ne može zamisliti da tehnologije nisu na raspolaganju. Kod ljudi se s vremenom razvio osjećaj da se radi o infrastrukturi kojoj oni vjeruju, jer je ona ionako cijelo vrijeme uz nas.»

Opskrbljivači misle (samo) na profit

A da bi to ostalo tako i u budućnosti elektrane i vodovi moraju se modernizirati, stručnjaci Europske unije izračunali su da se u idućih 25 godiona mora uložiti čak 1000 milijardi eura. Energetski opskrbljivači sami su krivi za to: oni investiraju tek jednu desetinu od svog izdašnog prometa u nova postrojenja i distributivnu mrežu. Privatiziranje infrastrukture je, po mišljenju mnogih poznavatelja energetskog tržišta, dodatno zaoštrila probleme jer ponuđači struje vode računa najprije o svojoj zaradi, pa onda o željama mušterija. A mušterije često nemaju izbora: u pravilu na području na kojem oni žive postoji samo jedna mreža za distribuciju struje, u Njemačkoj postoje tako četiri velika «igrača» od kojih je svaki igrač u jednoj regiji praktično monopolist. Velika poduzeća svoju struju kupuju uglavnom na burzama električne energije, a kućanstvima preostaje samo ono što im servira njihov lokalni ponuđač. I to ono što se isplati tom ponuđaču.