1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Ekonomska pravila mogu se odrediti i u politici

U Berlinu se tamošnji ministar za financije sprema provesti revoluciju: i političari bi trebali ubuduće polagati račune - u eurima i centima - o uspjesima i neuspjesima njihove politike

Berlinski medvjed - mora štedjeti ako želi spasiti svoje krzno

Berlinski medvjed - mora štedjeti ako želi spasiti svoje krzno

Što zapravo rade političari? Ako sad zanemarimo uobičajeno mistificiranje, to se svodi na slijedeću definiciju: upravljaju gigantskim iznosima novca koje su pak pokupili od građana kako bi unaprijedili život tim istim građanima - ili ih barem pokušali uvjeriti da to čine. Svako malo - svugdje na svijetu, to nije osobitost niti Njemačke niti Hrvatske - novine budu pune napisa o "nerazumnim potezima" ili "promašenim investicijama". Jer to je svojstveno svima: državna ili gradska blagajna izdaje onoliko dugo novac sve dok blagajna ne postane prazna. Nakon toga, nastavlja izdavati novac kao da se ništa nije dogodilo sve dok je nitko tko je veći od nje - savezna vlada ili Međunarodni Monetarni Fond - ne lupi po prstima. A ako je propust doista tako velik da baš svakog mora udariti u glavu - političar i mora dati ostavku ili njegova stranka jednog dana izgubi izbore. Ali onda dolaze novi političari, čine sve na praktično isti način i opet se sve ponavlja.

Ovo sad nije uobičajena jadikovka običnog građana koji plaća porez - nego činjenica koju je morao konstatirati Thilo Sarrazin. On je doduše stari politički lisac, ali je studirao ekonomiju i još se ipak sjeća što je tamo naučio. Sada je senator za financije grada-pokrajne Berlin i kratko i jasno opisuje situaciju:

"Imamo 5 milijardi i 100 milijuna novih dugova u prošloj godini i imamo ukupno 47 milijardi eura dugova i to sve govori. Berlin je... bolje rekavši: da je Berlin poduzeće, ono bi bankrotiralo već prije mnogo godina."

Sarrazin je već neko vrijeme na glasu kao bijela vrana među političarima - jer postavlja veoma neugodno pitanje: što bi se dogodilo kada bi se politika vodila prema pravilima kakva vrijede u svakoj normalnom poduzeću? Jer političari, kada čuju za neki problem - osobito takav koji će privući mnogo novinara i pažnje javnosti - neće mirovati dok ne namaknu sredstva pa čak i onda - ako novca nema. Nakon toga će se izgurati pred kamere, isticati važnost tog projekta i naravno, skromno spomenuti vlastite zasluge. No pitanje ulaganja i koristi - o tome se nerado govori. Na primjer - trebaju li Berlinu tri opere? Koliko posjetitelja dolazi na predstavu?

Senator za financije Thilo Sarrazin postavlja i takva neugorna pitanja i ustraje u točnom odgovoru. Zato ga se smatra zagovornikom "revolucionarnog" pristupa državnoj upravi koji nije nimalo revolucionaran - nego je odraz običnog zdravog razuma: u čitavu tu mutljavinu "društvenih interesa" i "viših ciljeva" želi umetnuti sustav kontrole: hoće li uložen novac donijeti očekivanu korist? Koja je to korist koja se uopće očekuje - molim sada konkretno, u broju radnih mjesta ili manje socijalnih slučajeva? Da li je to rješenje kvalitetno - to jest, hoće li trajno promijeniti stvari ili je odluka donesena po starom, dobrom političkom pravilu: drži vodu dok majstori ne odu - čitaj, dok ne prođu izbori. Još prije deset godina pokušao je provesti neke od svojih ideja, ali zametnuti borbu sa urođenim birokratima - ali to rijetko jamči dug politički život. Sada, u Berlinu koji je praktično bankrotirao, grad više nema izbora.

Tamo je pokrenut model običnog "controllinga" kojeg poznajke svaki manager i kojeg su nazvali "ZWOS" - "Upravljanje orjentirano na cilj i učinak". Jer sasvim teoretski, svaka država ima svoje urede za reviziju čiji je zapravo to posao - kada bi ma i teoretski stigla provjeravati sve glupe, to jest ekonomski neopravdane odluke koje su sposobni proizvesti politčari. Ali u tom modelu je umetnut i sustav "automatske analize optimizacije" - čitaj "prave" politike pa zato nije čudo da pravi "politčari" nisu oduševljeni tom idejom. No Sarrazin ima i argumenata i primjera na pretek: Na primjer, novac koji se odvaja za socijalne službe, omladinu i stanovanje u Berlinu. 2001. to je bilo 2 milijarde i 600 milijuna. Godinu poslije - 100 milijuna više, 2003. još 100 milijuna više. Da li su stanovi postali bolji? Nisu. Da li su socijalni slučajevi postali bogatiji? Nisu. Da li se grad bolje brine za omladinu? Jasno da ne: Sarrazin je pozvao predsjednika gradske uprave i pitao ga, gdje zaboga odlazi po 100 milijuna eura svake godine više nego u godini prije toga - i on je mogao samo nemoćno slegnuti ramenima. Jer - u Volkswagenu direktor proizvodnje vjerojatno i usred noći zna koliko košta jedna jedina žaruljica na lijevom bočnom žmigavcu "Golfa" Ali politika nije gospodarstvo - i tamo odlazi na stotine milijuna a da je bolje i ne pitati gdje nestaju.

Sarrazin je za sada krenuo u tek ograničen projekt - upravo u ova tri sektora u glavnom gradu; socijale, stanova i omladine čiji je volumen ipak 4 milijarde eura. Srce "revolucije" je računalski sustav koji po prvi puta u povijesti Berlina integrira sve podatke o socijalnim žarištima - i koji je dostupan bez da čopor birokrata tjednima ruje po dossierima u svih 12 općina u gradu-pokrajni. Ovako, na pritisak gumba se dobiva uvid što je problem, gdje se točno on nalazi i koliki je uopće i trošak i učinak mjera koje su poduzete. Jer sa druge strane, mnogo je političara koji znaju samo jednu vrstu štednje: motornom pilom pa što zahvati, to je stradalo. Sarrazin ne spada u tu kategoriju nego ističe primjer stvaranja radnih mjesta: u njemu je institucija financijske stimulacije poduzećima koja su zapošljavala nezaposlene pokazala rezultat u 87% slučajeva. Naravno, reći će političari kojima je u glavi staro političko pravilo: puno novca pomaže puno a bacati novac kroz prozor jedno te isto je sa biti politički uspješan. No Sarrazin ukazuje na činjenicu na koju političari ne gledaju: na tu, tako uspješnu metodu stvaranja posla je otišlo tek 19% novca. Najveća stavka bila je fiksna pomoć socijalnim slučajevima: 41% od ukupnog budžeta. Dakako da je takvih bilo i biti će ih i dalje. Ali ekonomski, učinak od te mjere je jadan: samo 3% osoba je tim putem našlo novo radno mjesto.

Controlling nije ništa novo - u poduzećima. U politici je controlling zapravo javnost i institucija izbora - ali ona je prespora i presporadična a da se u međuvremenu nebi stigli naprativi milijarde gubitka. Zato su za ovaj Berlinski model već pokazali golem interes političari iz čitave Njemačke, od Hessena i Hamburga pa do službenika u saveznim ministarstvima.