1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dvadeset godina života u kontejneru

Spremnost međunarodne zajednice za pomoć pohvalna je kod svake prirodne katastrofe, no to u pravilu ne traje dugo. Potres u Armeniji dogodio se prije punih 20 godina, no tisuće ljudi i danas žive u nužnim smještajima.

Ruševine nakon potresa u Armeniji 07.12.1988.

Na mjestu grada Gjumryja ostale su samo ruševine

Kada je stigla vijest o potresu koji je u Armeniji pogodio područje oko grada Lenjinakana, koji danas nosi ime Gjumry, odmah su doputovali političari, humanitarci, televizijske ekipe i novinari iz cijelog svijeta, a vrlo brzo je počela stizati i velikodušna humanitarna pomoć. No, nakon nekoliko tjedana pozornost svjetske zajednice usmjerila se prema drugim kriznim područjima, pa se ta regija još uvijek bori s brojnim problemima. U potresu je poginulo 25.000 i teško ranjeno 150.000 ljudi, uništen je veći dio armenijske industrije, a na desetke tisuća stanovnika ostalo je bez krova nad glavom. Mnogi od njih i danas, punih 20 godina kasnije, još uvijek žive u nužnim smeštajima.

Metalni kontejner kao dom

Petros Koronjan čuči na jednom od groblja koja okružuju grad Gjumry poput gradskih zidina. On je klesar i upravo urezuje portret umrloga u crni kamen. Pored njega stoji starica i priča kako je njezina obitelj dugo štedjela za spomenik svojim članovima koji su poginuli u potresu. Tamara Harutunjan je preživjela: "Čula sam strašan zvuk. Povikala sam: 'Potres! Izlazile!'. Onda smo skočili s balkona i tako smo preživjeli. Prvo vrijeme smo živjeli u šatorima, a onda smo otpremljeni u kontejnere."

Potraga za preživjelima u ruševinama

U potresu je poginulo 25.000 ljudi

Tamara Harutunjan je u potresu izgubila pet članova obitelji. Veći dio grada bio je srušen do temelja. Iako je od tada prošlo punih 20 godina, na tisuće stanovnika još uvijek živi u nužnim smještajima. I Tamara Harutunjan je jedna od njih. Njezin je dom metalni kontejner kakvi su postavljani neposredno nakon prirodne katastrofe. On se nalazi u blizini tržnice, na kojoj se i dan-danas prodaju stvari pronađene u ruševinama: stare cijevi, zarđali alat, popravljeni namještaj.

Političari ne pokazuju zanimanje

Lica ljudi su obilježena teškim vremenima, kao i kamen na velikoj katedrali na kojoj štete još uvijek nisu popravljene. U oči upadaju fasade kuća koje su strani humanitarci renovirali neposredno nakon potresa. Suradnica jedne francuske humanitarne organizacije Christina Pogosyan objašnjava: "Ovdje se nalazimo u Erevanskoj ulici. Kontejneri se ne vide jer ispred njih stoje kuće. No, u njima još uvijek živi 2.000 ljudi. Ove kuće su namjerno izgrađene ovdje kako bi sakrile kontejnere. Sramota je da još uvijek ima beskućnika."

Christina Pogosyan poznaje stanovnike kontejnerskog naselja. Ona uvijek iznova upozorava na njihove probleme, ali kod političara baš ne nailazi na veliko zanimanje. Njoj je dobro poznata i sudbina Tamare Harutunjan, koja pokazuje kontejner u kojem živi s tri unuka, sinom i snahom. "Nekada smo živjeli u neboderu koji je stradao u potresu. Od tada živimo u kontejneru. Ovdje je vrlo stiješnjeno, nemamo mjesta, pod je pun rupa i sve je zarđalo. Nemamo mira od štakora. Što da vam još kažem, situacija je užasna", priča Tamara Harutunjan.

Stanovi samo za bogatije slojeve

Tamara Harutunjan je bolesna na pluća, i njezini unuci kašlju. Ovdje su zime oštre, a temperature se nerijetko spuštaju i na 25 stupnjeva Celzijevih ispod nule. Tamarina snaha Narime objašnjava: "Zimi je krov pokriven snijegom. Kada grijemo, onda se snijeg otapa i voda kapa kroz krov. No, ako ne grijemo, onda se smrzavamo. Svake zime trebamo sedam kubika drva. Moramo štedjeti na kruhu da bismo imali za ogrjev." Kubični metar drva košta 15.000 drami, a mirovina Tamare Harutunjane iznosi 22.000 drami ili preračunato 48 eura.

Urušena višekatnica nakon potresa

Iz stana u neboderu u kontejnersko naselje

Narime već godinama uzaludno traži posao, no to je gotovo nemoguće jer je u potresu uništena i cijela industrija ove regije. Skoro niti jedna tvornica nije ponovo izgrađena. Zato je Narime već odavno napustila nada da bi mogla naći radno mjesto i za obitelj plaćati smještaj u dijelovima grada sagrađenima od inozemne pomoći, a koji i danas nose nazive "njemačka", "austrijska" ili "norveška četvrt", prema domovini donatora. Narime kaže: "Te stanove dobivaju samo bogati ljudi. Neki imaju tri ili četiri stana. Mi si to ne možemo priuštiti. Recimo, stan u "austrijskoj četvrti" košta 15.000 dolara godišnje."

Jedino još preostaje odlazak

Stanovi koji su svojedobno izgrađeni za žrtve potresa u međuvremenu su postali unosan izvor prihoda za korumpirane gradske službenike. Dio stanova je jednostavno privatiziran, prodan ili skupo iznajmljen. Čak i gradonačelnik ima udjela u tome, priča Narime. Ona ga je nekoliko puta molila za bolji smještaj zbog troje bolesne djece. Ali uzalud. "Stalno je obećavao da će nam pomoći, ali ta obećanja nikada nije ispunio. Ima ljudi koji su dobili stan jer su platili 3.000 do 4.000 dolara", ogorčena je Narime.

Za obitelj Harutunjan jedino još ostaje nada da će otac, koji je na privremenom radu u Rusiji, zaraditi dovoljno novca kako bi i oni mogli odseliti k njemu. Dvadeset godina nakon razornog potresa za njih je jedina preostala alternativa napustiti Gjumry i domovinu Armeniju.

Audios and videos on the topic