1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dva metra ispod zemlje - jedan dan na Pogrebničkoj akademiji

Biti pogrebnikom teško se može opisati kao posao iz snova. No za neke mlade Nijemce upravo ovo zanimanje je put ka sigurnom radnom mjestu. Njima na raspolaganju stoji i jedina njemačka Akademija za pogrebnike.

Pogrebnik

Pogrebnik - siguran posao

Dječaci obično žele biti vatrogasci, piloti ili astronauti. Djevojčice veterinarke ili učiteljice. Za pogrebnike na listi dječjih zanimanja iz snova u pravilu nema mjesta. Nekako je to i razumljivo, jer tko još život želi provesti s mrtvima i ucviljenom rodbinom. No unatoč tomu u jedinom njemačkom Centru za stručnu izobrazbu koji se specijalizirao upravo za ovaj neobični poziv, lista kandidata je dugačka. Jedan od razloga je možda i taj što je ovo zanimanje, za razliku od mnogih drugih, sigurno.

Na groblju - sigurnost prije svega

Stefan Rommel - nastavnik na Pogrebničkoj akademiji

Stefan Rommel - nastavnik na Pogrebničkoj akademiji

U Centru za obuku u južnonjemačkom Münnerstadtu sve je podređeno obuci budućih pogrebnika. Od sale za pripremu pokojnika za posljednji ispraćaj pa sve do 1.000 kvadratnih metara velikog polja na kojem naučnici mogu vježbati kopanje. Danas se grobovi više ne kopaju ručno pa okupljenima na raspolaganju stoji bager. Oko bagera sve izgleda kao na pravom groblju. Pravilna grobna jama i kontejner s nekoliko kubika svježe iskopane ilovače. Jedino što nedostaje je pravi pokojnik. Zato je tu nastavnik Stefan Rommel koji stoji pored bagera i daje upute. "Ovdje ponavljamo teoriju, to jest kako se kopa i osigurava grobnica i kako se nakon toga uklanjaju ploče koje osiguravaju da se grob ne uruši. Isto tako je važno da se pazi da se netko ne ozlijedi i da sve prođe bez problema. Sigurnost prije svega". Jer, kako kaže Rommel, ukapanje je sve samo ne bezopasan posao. Svako malo se dogodi da se grobnice uruše ili da nadgrobne ploče padnu u grob. Stoga je važna ispravna procjena statike i stabilnosti tla. Iako kasnije u praksi neće sami morati iskopati grobove, što je stvar uprave groblja to jest ukopnika, budući pogrebnici i sami moraju naučiti kako se pristupa ovom poslu i prije svega kako izgleda pravilna raka. U ispit spada i pravilno rukovanje bagerom. Mirko Altman, jedan od polaznika nastave, zasad muku muči s ovim praktičnim dijelom naobrazbe. "Na raspolaganju nam je samo 90 minuta. Za to vrijeme treba složiti spremnik u koji dolazi zemlja, iskopati grob i sve to skupa ponovo ukloniti nakon ukopa. Trenutno su nam za to potrebna čak tri sata. Ono što mi nedostaje je praksa jer se kod kuće nikada nismo bavili ukapanjem".

Od trgovca do dekoratera

Mirko Altmann

Mirko Altmann ima, kaže, problema s bagerom

Nekadašnji student matematike dolazi iz pogrebničke obitelji i sprema se preuzeti poduzeće od oca. Nekada se upravo na taj način regrutirala većina pogrebnika. No danas se i sve više mladih koji ne dolaze iz pogrebničkih obitelji odlučuje za ovo zanimanje. Marcela van Baarsa najviše privlači raznolikost pogrebničkog poziva. "Ovdje susrećemo trgovački i medicinski aspekt, dobro dođe i talent za dekoraciju a treba znati i s ljudima. Ima tu još mnogo stvari koje spadaju u zanimanje pogrebnika. U međuvremenu sam se zaista zaljubio u taj poziv." Izgleda da mišljenje van Baarsa dijele i mnogi drugi. Jer Pogrebnička akademija u međuvremenu nije u stanju primiti sve zainteresirane. Godišnje se na ovoj jedinstvenoj obrazovnoj ustanovi izuči oko 500 budućih pogrebnika. Zanimanje je postalo kompleksnije, između ostalog i zbog kulturno sve raznolikijeg njemačkog društva. Pogrebnici danas moraju poznavati i posmrtne običaje drugih kulturnih krugova, recimo u Njemačkoj sve brojnijih muslimana. Polaznici akademije su visokomotivirani usprkos činjenici da kod poznanika i prijatelja ne nailaze uvijek na oduševljenje. Za mnoge je naime smrt još uvijek tabu tema.

Nije za svačiji želudac

Pogreb

Psihološka pomoć u teškim trenucima

Na akademiji se između ostalog uči kako našminkati pokojnika, pripremiti ga za ukop. U tzv. higijenskoj sobi sve podsjeća na operacijsku salu. Jedno što pacijent više ne živi. Točnije, ovdje se ni ne radi o pravom ljudskom tijelu nego se vježba na lutki. Nastavnik Heiko Mächerle je unatoč tomu odjeven u zelenu radnu odoru kakvu obično nose kirurzi.

"Ogrebotine nakon padova treba što prije namazati nekom vlažnom kremom. Rubovi rana se ne smiju osušiti jer inače postaju tvrdi i poprime smeđu boju. To je prvo što možete učiniti nakon što ste dopremili pokojnika. No to je tek početak". Učenici kimaju glavom, sve marljivo zapisuju. Oni ovdje uče i kako se air-brushom kod pokojnika postiže prirodni ten ili kako spriječiti brzo djelovanje bakterija koje uzrokuju neugodan miris. Sve su to stvari od kojih se vanjskim promatračima diže kosa na glavi i okreće želudac. No budući pogrebnici poput Dominka Rotha usprkos tomu stoje iza svoje odluke o budućem zanimanju i sve to gledaju iz jednog mnogo važnijeg kuta. "Rodbina dolazi u pogrebno poduzeće, kojiput su izvan sebe i nemaju nikoga kome bi se mogli povjeriti. Oni su izgubili voljenu osobu i ti si često prva osoba koja im pomogne. U tom trenutku im je potrebna pažnja i utjeha. Mi taj gubitak moramo na nekin način učiniti podnošljivijim i ispraćaj što ljepšim".

Na kraju, kada se sve sabere, ispada da je psihološki rad s ožalošćenima i pronalaženje ravnoteže između posla i emocija mnogo važniji aspekt od šminkanja i uljepšavanja pokojnika što je na kraju još možda i najjednostavniji dio komplicirane i odgovorne pogrebničke svakodnevice.

Autor: Heiner Kiesel/N. Kreizer

Odg. ur.: D. Dragojević

Preporuka uredništva