1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Duran: „Turski novinari su u zatvoru jer objavljuju vijesti“

3.svibnja se obilježava Međunarodni dan slobode medija. Ona se naime još uvijek svakodnevno krši u većini zemalja svijeta. Jedna od njih je i Turska. Ovdje se mnogi novinari nalaze u zatvoru čak i bez sudske presude.

Turski novinar Ragip Duran (na naslovnoj fotografiji članka) dugi niz godina je radio kao dopisnik francuskog dnevnika Liberation, za BBC i novinsku agenciju AFP. Koncem devedesetih godina prošlog stoljeća, sedam mjeseci je proveo u zatvoru zbog jednog članka o organizaciji PKK, objavljenom u prokurdskom dnevnom listu Ülkede Gündem. Duran radi i kao docent na Sveučilištu Galatasaray u Istanbulu.

DW: Razvoj turskog gospodarstva se posljednjih godina jako povećao. Jesu li se usporedno s time jednako dobro razvijala sloboda u turskim medijima?

Ragip Dugan: Prema navodima turske vlade, mi se nalazimo na 17. mjestu svjetske ljestvice najjačih gospodarskih zemalja. No, ako je riječ o novinarima koji sjede u zatvorima, tada je Turska na prvom mjestu! U Turskoj se naime nalazi više novinara u zatvorima nego u Kini i Iranu, iako ove zemlje imaju daleko više stanovnika od naše zemlje.

DW: Što se promijenilo u posljednjih 20 ili 30 godina?

U Turskoj se pravo slobode medija krši svakodnevno

U Turskoj se pravo slobode medija krši svakodnevno

Ragip Dugan: Prije su kolege bili ubijani, bacale su se bombe na urede novinskih redakcija, vojska je vršila pritisak, postojala je cenzura. Danas se doduše novinari više ne ubijaju, no onako kako smo prije često išli na pogrebe kolega, danas ih posjećujemo u zatvorima ili u sudnicama tijekom procesa koji se vodi protiv njih. Kada je riječ o cenzuri, autocenzuri i pritisku na novinare je situacija, u usporedbi s onom prije 20 ili 30 godina, danas puno teža.

DW: Što su po vašem mišljenju strukturalni problemi u turskim medijima?

Ragip Dugan: Zbog strukture vlasništva, današnje novine nisu niti neovisne niti slobodne, iako novinarstvo danas treba zapravo više sloboda i nezavisnosti. Ono što je prije činila vojska, danas čini vlada. U Turskoj se ne može govoriti o nekom neovisnom i slobodnom novinarstvu. Jedno od osnovnih načela novinarstva je pružiti priliku da izrazi svoje mišljenje i strani koja nema veze s vladajućom strankom. No, to se u Turskoj ne može provesti u djelo. Oporba je novinarima takoreći zabranjena. Ako hvalite vladu, onda ste “dobar novinar”. No, ako kritizirate politiku vlade u ime javnosti, tada ćete dobiti probleme.

DW: Može li se danas uopće biti novinarom u Turskoj, bez straha od (zakonskih, kaznenih) posljedica?

Ragip Dugan: To nažalost nije moguće. Prvo ćete morati pred državnog tužitelja, onda pred suca a na kraju ćete završiti u zatvoru. Kao tipičan primjer možemo uzeti primjer kolega Ahmeta Šika i Nedima Severa. Obojca su istraživala slučaj jedne poznate religiozne zajednice. Njihova je namjera bila da istraže i napišu sve o ovoj zajednici što se do sada nije moglo naći u medijima. Znači, oni su samo istraživali. No, usprkos tome su morali u zatvor na nekoliko mjeseci.

Ja ne tvrdim da novinari nisu i sami nekad krivi. I oni krše zakone. No, slučajevi kao recimo primjeri Mustafe Balbaya i Tuncaya Ozkana koji sjede u zatvoru bez ikakve sudske presude – to krši načela pravosuđa.

Sloboda izvještavanja bez posljedica u Turskoj danas gotovo da i ne postoji

Sloboda izvještavanja bez posljedica u Turskoj danas gotovo da i ne postoji

DW: Turska vlada neke novinare naziva teroristima.

Ragip Dugan: Vlada ovakve argumente iznosi naročito na međunarodnoj razini. Prema njihovim navodima naše kolege sjede u zatvoru ili su pred sudom zbog članstva u nekoj terorističkoj organizaciji. No, većina je uhićena samo na osnovu novinarskog rada, a tek mali broj njih uopće bude osuđen. Ukoliko se pogledaju dokazi, tada se može uočiti da kod njih nije pornađeno oružje te da nisu primjenjivali nasilje. Novinari su u zatvorima jer su objavljivali vijesti. Neki državni tužitelji interpretiraju organizacijsku strukturu nekih novina kao neke tajne organizacije. Primjerice, kada urednici angažiraju dopisnike da nešto istraže, tada se ovakav slučaj u završnom govoru državnog tužitelja pred sudom predstavlja kao dokaz za rad u nekoj tajnoj organizaciji. U procesima su naši kolege i njihovi odvjetnici uvijek iznova naglašavali kako je riječ o sasvim normalnoj novinarskoj djelatnosti, a da su uhućeni jer su zastupali kritično mišljenje o radu vlade.

Preporuka uredništva