1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Dunja Melčić: "Đinđić je znao da Kosovo ne može biti srpsko."

Dunja Melčić je diplomirala je filozofiju u Zagrebu, a sredinom sedamdesetih je upisala postdiplomski u Frankfurtu. Tu je upoznala Zorana Đinđića, s kojim je više godina živjela zajedno. I kasnije su ostali prijatelji.

Zoran Đinđić 2002.

Zoran Đinđić 2002.

U vrijeme kada ste Zoran Đinđić i Vi studirali filozofiju u Njemačkoj, kakva je tamo bila politička atmosfera, odnosno kakvom ste je doživljavali?

Najprije bih željela napomenuti da smo mi oboje tamo došli – Zoran koju godinu nakon mene – iz čisto znanstvenih pobuda, iz filozofske znatiželje. Ja sam stigla s prethodnim životnim partnerom, biofizičarem koji je radio na Max Planck Institutu za biofiziku u Frankfurtu. Kad se vratio u Jugoslaviju, međutim, postao je izuzetan

Dunja Melčić

Dunja Melčić

stručnjak za nefrologiju i farmakologiju, nikako nije mogao dobiti poziciju adekvatnu svom znanju. Određenim krugovima naprosto je smetalo to što je bio stručniji, pa su ga čak i iskorištavali potpisujući njegove radove kao svoje. Slično je prošao i Zoran kad se vratio u Beograd, a to nije imalo veze samo s političkim stajalištima. Mnogi pojedinci s prosječnim sposobnostima reagirali su veoma loše već i kad bi on rekao da je studirao u Njemačkoj. Upravo su ga mrzili.

S kim ste se u to vrijeme družili, o čemu se tad najviše razgovaralo?

To je bilo izuzetno turbulentno doba u Njemačkoj. Glavna tema bio je ljevičarski radikalizam, RAF i slično. Družili smo se s ljudima koje smo sretali na fakultetu, i uopće u znanstvenim krugovima. To su bili uglavnom Nijemci, mahom intelektualci, dok o npr. zavičajnim klubovima nismo ni znali da postoje. Inače, u odnosu na RAF i terorizam niste mogli ostati neutralni, svijet se tad dijelio na njihove simpatizere ili one koji ih osuđuju zbog primjene sile. Treba imati na umu da je sedamdesetih tamo djelovalo nekoliko tzv. K-grupa, naime, komunističkih organizacija različitog usmjerenja, od maoističkih i prosovjetskih nadalje. Većina njih je bila za svjetsku revoluciju ali protiv avanturističkog oružanog djelovanja. Međutim mnogi zapravo nisu smatrali da je ubojstvo nekog visokopozicioniranog bankara posebno loša stvar.

Terorizam RAF-a: Ubojstvo bankara i industrijalaca se nije smatralo posebno lošom stvari

Terorizam RAF-a: Ubojstvo bankara i industrijalaca se nije smatralo posebno lošom stvari (Otmica Hans-Martina Schleyera 1977.)

I mi smo teoretizirali o smislu socijalizma, borbe za nezavisnost u Trećem svijetu i o konkretnim momentima dnevne politike u takvom, ljevičarski određenom kontekstu. Zoran i ja nismo bili formalno u komunističkim grupama koje su inače bile dosta krute i hijerarhizirane, nego smo više ostali na marginama. Doduše, imao je Zoran velike sklonosti prema radikalizmu, akcijama, demonstracijama i rado je išao u prve redove, iako nije pripadao tim grupama. Takav je bio njegov temperament. A ja sam osobno više naginjala anarhizmu u teorijskom smislu.

Jeste li vas dvoje raspravljali o razlici između anarhizma i komunizma? Kako je to izgledalo među vama?

Svakako, uostalom, tako smo se i upoznali. On je došao 1978. sa stavovima koji su bili prilično dogmatski usmjereni, sukladno ljevičarskim krugovima u Beogradu. Na to sam mu rekla da mora više čitati Bakunjina, no ja ionako nisam bila politički aktivna, jednostavno sam imala svoje privatno mišljenje o tome, i diskutirala sam neobavezno. Ali, te moje priče su imale utjecaja na njega, pa je ubrzo počeo čitati i anarhističku literaturu. Nakon toga pojavili su se i francuski novi filozofi sa svojim razmišljanjima i to je donijelo novi obrat na intelektualnoj sceni.

Koga biste pojedinačno istaknuli po tadašnjem, a i dugoročnom utjecaju na Zorana Đinđića, u pogledu teorije politike i ekonomije?

Bio je uzor: Rudolf Bahro (lijevo) i Herbert Gruhl na kongresu stranke Zelenih 1980.

Bio je uzor: Rudolf Bahro (lijevo) i Herbert Gruhl na kongresu stranke Zelenih 1980.

Jaka figura u tom smislu svakako je bio Rudolph Bahro, s kojim se Zoran kasnije bavio u svojim tekstovima. Bahro je došao u Zapadnu Njemčku iz DDR-a a bio je popularan zbog svog alternativnog ekonomskog modela. Zoranov stav prema komunizmu i Sovjetima mijenjao se vremenom, pa je on kroz naredno desetljeće počeo otkrivati vrijednosti tržišta, ulogu uređene države i vladavinu prava. Kasnije je nacionalizam bacio te teme u drugi plan, na neko vrijeme.

Tako dolazimo do kraja Jugoslavije te, uoči njega, i osnivanja Demokratske stranke, a koja je bila liberalna u ekonomskom smislu?

Spočetka su bili takvi, no to im je ubrzo palo u drugi plan, kako su otkrivali nacionalističke vrijednosti. Vladimir Gligorov bio je sa Zoranom Đinđićem u krugu osnivača koji su i definirali ekonomsko-političke principe stranke, ali je odustao kad se stranka udaljila od početnih liberalnih vrijednosti. Zoran je u to vrijeme isto kao i većina u stranci smatrao da su srpski nacionalni interesi za početak važniji od ekonomskih pitanja, a Gligorov je zbog toga napustio stranku.

Kao ljevičar koji se preorijentirao prema slobodnom tržištu, Đinđić je očito držao do teorije Trećeg puta, nalik svim europskim socijaldemokratima svog doba. Je li moguće pretpostaviti kako bi danas gledao, da je živ, na propast te koncepcije u svijetu?

Đinđić je cijenio gospodarsku politiku Gerharda Schrödera

Đinđić je cijenio gospodarsku politiku Gerharda Schrödera (2001. u Berlinu)

Da, Zoran je čitao Anthonyja Giddensa, utemeljitelja teorije Trećeg puta. Njemu je uzor bio Wolfgang Clemens, koji je bio neka vrsta desnog socijaldemokrata i uspješni ministar gospodarstva u vladi Gerharda Schroedera. Ali, teško je reći što bi danas mislio o temi koju spominjete. Osobno mi se čini da mu ekonomska politika više nije bila jako zaokupljujuća tema. Naravno, u svoje premijersko vrijeme nanovo se koncentrirao na ekonomska pitanja, ali je prvenstveno htio riješiti neke druge društvene probleme Srbije. U međuvremenu se dogodilo puno toga, loše strane globalizacije su izbile u prvi plan, naročito stravični efekti financijskih tržišta. Zaista mi je teško reći kako bi Zoran danas reagirao na sve to.

Sjećate li se pojedinosti iz vremena osnivanja DS-a i Đinđićeve uloge u politici? Kako gledate na to, a i na brojne kontroverze iz toga doba?

To je vrijeme otkrivanja demokracije, čak su i ljevičarski krugovi u Njemačkoj još početkom osamdesetih govorili samo o socijalizmu i njegovim alternativnim oblicima, no krajem desetljeća demokracija postaje glavna tema, kao i pitanje ljudskih prava i ekologije, te dolazi do osnivanja stranke Zelenih. U tom kontekstu treba vidjeti i liberalne težnje u Jugoslaviji, naročito Sloveniji i kasnija osnivanja raznih stranaka. Kritična sam prema nekim Zoranovim potezima uoči rata, naročito onom kad je zaustavio studentski pohod iz Studentskog grada na centar Beograda, kako bi spriječio rast općeg rusvaja na ulicama. Te je demonstracije protiv Slobodana Miloševića organizirao Vuk Drašković i Milošević je bio izuzetno poljuljan. Zoran je imao veliki autoritet među studentima, pa su ga poslušali. Ali, nehotično je pomogao Miloševiću da zadrži vlast, a znamo u što se to pretvorilo. Samo nekoliko tjedana poslije desio se prvi veliki pokolj u Dalju. Beogradu je tada jako trebao upravo takav jedan rusvaj.

Đinđić je imao posebno profiliran odnos prema pitanju Kosova. Jeste li u vrijeme života s njim imali priliku razgovarati i o tome?

Kako da ne, pa bili smo zajedno kad su 1981. počeli nemiri na Kosovu. Zoran je imao vrlo razrađeno mišljenje o Kosovu i među srpskom inteligencijom izdvajao se po izuzetnoj toleranciji prema Albancima. Ako je nekad i izjavio nešto mimo toga, bilo je to iz pragmatične potrebe jednog političara koji se ponekad okreće i liniji manjeg otpora. No, sjećam se da smo oboje u Njemačkoj, povodom nemira 1981. godine, simpatizirali albansku stranu.

Đinđiću je vrlo rano bilo jasno da će Kosovo biti nezavisno

Đinđiću je vrlo rano bilo jasno da će Kosovo biti nezavisno

Zoran Đinđić je kratko prije ubojstva pokrenuo pitanje Kosova. Smatrao je da se o tome mora govoriti, da to ne smije ostati neriješeno. Te su njegove izjave prouzročile opću konsternaciju, iako su ljudi većinski gledali na njega vrlo pozitivno. Ali, pogledajte ovo sad: 10 godina nakon ubojstva Đinđića, s već nezavisnim Kosovom, srpski premijer Ivica Dačić prvi put ponavno otvara tu temu. I danas je već puno većem broju ljudi tamo jasno da je to neminovnost. Ne ide drukčije, postaje jasno da se Srbija ne može pomaknuti s mrtve točke dok ne raščisti svoj odnos prema nezavisnosti Kosova. Zoran je već tada znao da Kosovo više ne može biti srpsko i zacijelo bi mnoge stvari bile riješene povoljnije i po Srbiju, da su se rješavale pod njegovom egidom.

Deset godina nakon ubojstva Zorana Đinđića, pada li vam na pamet neka usporedba njegove pozicije i djela s nekom drugom poznatom ličnošću, po liniji političkog srodstva?

Zoran se isticao po tome što je uviđao da se Srbija nalazi u totalnoj, sveobuhvatnoj krizi i da za izlaz iz nje treba otvoriti put kroz probleme koji su se gomilali puna dva stoljeća. Planirao je potpuni, fundamentalni zaokret prema modernizaciji zemlje. S obzirom na poziciju političara u određenoj situaciji, strukturno me on podsjeća na Yitzhaka Rabina, koji je napravio veliki zaokret prema miru s Palestincima. Posljedice su bile slične: također je ubijen, a 10 godina nakon atentata ništa se nije pomaklo, Izrael se i dalje nalazi u istim nedaćama. Tu se nalazi i veličina obojice tih političara, u nastojanju da se djeluje protiv okoštalosti krize i bezizlaznosti. Mislim da je upravo zato Đinđić ostao ideal za mnoge, prvenstveno mlađe i proeuropski orijentirane ljude u Srbiji.