Dugi (i skupi) oproštaj od ugljena

S druge strane, Savezni je ured za geodetiku i sirovine u svojoj studiji došao do zaključka kako će već za 25 godina ugljen opet biti najvažniji energent na svijetu. 2030. će nadmašiti količinu koliko se može crpiti nafte, a raspoloživost zemnog plina bit će manja nego što se danas pretpostavlja. Ali politika u Berlinu ne želi čekati toliko dugo, jer ugljen "Made in Germany" porezne platiše danas košta 2,5 milijarde eura. Statistički uzevši, za svako radno mjesto u rudnicima ugljena država plaća 75.000 eura. Jedan insitut za ekonomiju predlaže: umjesto što u oknima rudnika svakog dana nestaje oko deset milijuna eura, tih deset milijuna bilo bi dovoljno da jedan institut za nove tehnologije radi čitavu godinu.
Zato, što se prije zatvore okna, to će više novca ostati za istraživanje novih tehnologija. Za Sindikat rudnika, kemijske industrije i energetike je to ishitreni zaključak. Glasnogovornik sindikata, Christoph Meer ističe: "Smatram to potpuno krivim i kratkovidnim zaključkom koji izvire samo iz prazne državne blagajne i nema nikakvih argumenata što se tiče energetske politike."

Ipak "minimalna kvota eksploatacije"?

Sindikat - a njima su se odnedavno priključili i socijaldemokrati - zato zagovara koncept minimalne eksploatacije ugljena od najviše 10 milijuna tona ugljena godišnje. Tako bi i iz očišta nacionalne sigurnosti bio osiguran bar dio energenata koji ne bi ovisio o uvozu. "Najvažniji argument je zajamčena opskrba i prije svega, održavanje njemačkih nalazišta. Ako definitivno napustimo rudnike, trebat će desetljeća prije nego što se opet dođe do ugljena. A to sigurno nije pogodan instrument kako bi se rješavala energetska kriza", smatra Meer.
Kameni se ugljen u Njemačkoj eksploatira s otprilike jednog kilometra dubine. Na toj dubini zemlja je itekako aktivna i okno koje se napusti će "srasti" - drugim riječima, okno će jednostavno nestati. To znači da se treba kopati čitav put pod zemlju kako bi se ponovno došlo do istog ugljena. S druge strane, ugljena ima još u izobilju: svjetske će rezerve dostajati za sljedećih 140 godina - mnogo duže nego nafta ili plin. U Njemačkoj je doduše industrijska eksploatacija ugljena počela još tamo negdje u 18 stoljeću, ali je vrhunac dosegnula tek u vremenima "gospodarskog čuda". 1957. je 600.000 rudara u preko 100 rudnika pribavljalo gotovo 150 milijuna tona ugljena. Od tih 100 rudnika, njih 78 je zatvorilo svoja vrata u sedamdesetima kada je svjetsko tržište preplavio jeftin ugljen s drugih kontinenata, a dva od tri rudara izgubila su posao. Od tada svi rudnici žive samo uz političku volju i uz kontrolirani pad proizvodnje. Jer bez politike, njemački ugljenokopi nemaju šanse na svjetskom tržištu. To je, naravno, koštalo: do sada je to bilo oko 130 milijardi eura. S druge strane, to je osiguralo radna mjesta koja bi naglim rezom značila i otkaze radnicima. "Kada bi se, kao što to predlaže Liberalna stranka, napustila eksploatacija ugljena do 2012. godine, to bi značilo otkaze za 10.000 rudara", upozorava glasnogovornik tog gradskog sindikata.

Što s unosnom industrijom strojeva za rudarstvo?

Trenutno, u rudnicima svoj kruh zarađuje još 35.000 radnika, a najranije 2018. svi bi oni već bili u mirovini. Ali osim samih rudara, od rudnika živi još najmanje 80.000 radnika u sektoru dobavljača rudarske industrije. To je još jedan važan argument za Sindikat i njegovog glasnogovornika, Cristopha Meera: jer bez rudnika, i sektor proizvodnje strojeva za rudarstvo bi izgubilo vjerodostojnost na svjetskom tržištu. A tamo se zarađuje - i to dobro: od godine 2000. u tom je sektoru 17000 radnika u gotovo 120 poduzeća povećalo promet s 1,5 na 2,3 milijarde eura. I sam ugljen postaje sve vrednija sirovina - čak i u Velikoj Britaniji se ponovno otvaraju okna - a dobar primjer je i koks: "Cijena koksa eksplodirala na 400 dolara po toni. Za tu se cijenu koks može proizvoditi i u Njemačkoj", kaže Meer.
Jednostavno pokopati ugljen bi moglo značiti da će se skupo platiti čak i cijena istraživanja. Profesor Franz Josef Wodopia, direktor Udruženja njemačkih ugljenokopa, upozorava da su već izgubljene pozicije na međunarodnom tržištu: "Ako se sjetimo naših istraživanja i tehnologije u pretvaranju ugljena u tekuće gorivo ili u plin, danas je situacija da na svjetskom tržištu najnapredniju tehnologiju diktira južnoafrički 'Gasol'. A 'Gasol' već gleda i u Njemačkoj i u drugim zemljama, kamo će prodati svoju tehnologiju."