1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dug put posve osobitog usisavača za prašinu

Američka svemirska agencija NASA je ovog ponedjeljka predstavila prve rezultate koje je na zemlju ovog siječnja donjela svemirska sonda "Stardust". Njena je misija bila punih sedam godina u sunčevom sustavu sakupljala čestice prašine i tek nekoliko, od oko milijun čestica koje je donijela, je do sada analizirano.

Crtež sonde koja je sakupljala prašinu po Sunčevom sustavu

Crtež sonde koja je sakupljala prašinu po Sunčevom sustavu

To je sigurno najduže putovanje bilo kojeg usisavača za prašinu: sondu "Stardust" je NASA poslala još početkom 1999 i ona se vratila 15. siječnja ove godine, nakon prijeđenih 4 i pol milijarde kilometara. Znanstveni upravitelj projekta "Stardust" - u prijevodu, "zvjezdana prašina" - Donald Brownlee je ovog ponedjeljka novinarima objavio, što je znanstvenike najviše začudilo: "To je začuđujuće: našli smo vatru i led, u najhladnijem dijelu Sunčevog sustava pronašli smo čestice koje su se morale stvoriti u ekstremno visokim vrućinama."

Kako su te čestice tamo dospjele, za sada postoje samo hipoteze a jedna od njih onda jest kako su i barem neki kometi stvoreni od materijala nastalih u mladom suncu.

Kako se uopće može uhvatiti prašina u svemiru? Prava vreća za prašinu ove sonde izgleda kao tanjur za juhu od aluminijske folije iznad koje stoji mreža slična onoj na teniskom reketu. U tom "tanjuru" je aerogel, najlakši čvrsti materijal kojeg znamo i koji se u 99,8% sastoji od zraka. Usporedbe radi, on je tisuću puta lakši od stakla. U taj aerogel je udarala prašina na koju je sonda nailazila i ostala učvršćena, najkasnije na dnu "tanjura": "Čestice su doletjele brzinom od 6,1 kilometara u sekundu, usporene su u aerogelu i ostale su zarobljene. Oduševljeni smo, jer smo u svakom mjestu udarca pronašli raspoznatljive minerale."

U samom aerogelu se mogu vidjeti krateri i putanja udara, ali i poneko zrnce prašine. Jer samo njih četrdesetak se mogu vidjeti golim okom, ostalih - vjerojatno će ih biti nešto preko milijuna - mikroskopske su veličine. One najveće - a to znači 50 mikrometra u promjeru, znatno tanje nego vlat ljudske kose - vjerojatno su tamo dospjele dok je sonda bila u repu komete "Wild 2". Ali sonda je imala u sebi još jednu "vreću" za prašinu u koju je skupljala doista sitne čestice iz svemira. Njih se za sada niti ne namjerava proučavati - jer se još ne zna zapravo kako. Znanstvenik u projektu, Michael Zolensky: "Ono što vidimo je samo polovina sakupljenog materijala. Druga polovica, materijal iz međuzvjezdanog prostora, za sada netaknut leži u aerogelu. Jer, te čestice su toliko sićušne i toliko ih je malo - možda oko stotine - da danas još ne znamo, što da sa njima počnemo. Ali oni su na sigurnom i doći će vrijeme u kojem ćemo raditi sa njima i možda će postati još važnije nego materijal iz kometa."

Ta druga "vreća" ili "tanjur" će se najprije optički pretražiti a nakon toga će moći pomoći korisnici interneta čitavog svijeta: sveučilište u Berkleyu namjerava zaposliti tisuće osobnih računala širom svijeta da zajednički istražuju, gdje su te rijetke čestice. "Velika" prašina iz druge "vreće" će se također istraživati diljem svijeta. Michael Zolesny: "Već danas preko 150 znanstvenika diljem svijeta istražuju uzorke iz sonde "Stardust" i njihov broj će još i rasti. Krajem tjedna biti će poslano 200 uzoraka."

I na kraju pitanje, zašto se punih sedam godina sakupljala prašina? Jednostavno zato, jer je u našem Sunčevom sustavu upravo nezamislivo čisto: nakon čitavih 4 i pol milijarde kilometara nakupilo se prašine jedva dovoljno da napuni malu kuhinjsku žličicu.

  • Datum 14.03.2006
  • Autor Frank Aischmann
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZpV
  • Datum 14.03.2006
  • Autor Frank Aischmann
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9ZpV