Državu ne zanima tko spava na ulici

Matematika bivše odgajateljice Slavice Tripković je sumorna priča o državi koja svoje građane ostavlja na cjedilu: 35 godina staža, 33.000 dinara mirovine, stan od 23 kvadrata čija mjesečna otplata košta 55 eura i još rata starog kredita u švicarskim francima. Sve je to ova umirovljenica iz Novog Sada nekako krpila, ali kada se prije tri godine teško razboljela, novac za lijekove je pokvario matematiku. Ubrzo je počela kasniti s plaćanjem komunalnih troškova – pa joj je dug skidan s penzije. Onda zbog toga više nije mogla plaćati ratu za stan solidarnosti.

Za tri godine neplaćanja dug je stigao do 2.000 eura. Tada je na njezinu adresu stigla presuda da se do 15. ožujka iseli iz stana pod prijetnjom prinudnog iseljenja. „Bila sam zaprepaštena. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se to događa, da mi se može oduzeti stan solidarnosti koji sam više od pola isplatila i da se donese presuda bez mene, a bila sam zdravstveno spriječena da dođem u sud", priča Slavica Tripković za DW.

„Rekla sam im da ja nemam gdje. Mogu samo skočiti u Dunav."

Država nema podatke

Slavičin slučaj nije usamljen, ali država nema podatke o tome koliko još ljudi u Srbiji dijeli njezinu muku. Bez krova nad glavom ostaju oni koji nemaju novca da plate usluge javnih poduzeća ili bankarske kredite, oni koje iseljavaju iz nelegaliziranih objekata i stanova poduzeća u stečaju ili stanovnici neformalnih romskih naselja. Ni za jednu od tih grupa nema službenih brojki.

Podatke sporadično bilježe nevladine organizacije. Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM) evidentirao je više od 3.000 ljudi koji su od 2009. do 2013. godine kolektivno iseljeni iz neformalnih romskih naselja u Beogradu, dok se u istraživanju organizacije za ljudska prava Praxis navodi da je 2010. i 2011. godine zabilježeno 936 pojedinačnih slučajeva iseljenja po Zakonu o stanovanju – što ne obuhvaća iseljenja zbog dugovanja ili nesređenih imovinskih odnosa.

„Ne možemo ni pobrojiti koliko je takvih slučajeva na dnevnom nivou", priča za DW Danilo Ćurčić iz YUCOM-a. „One slučajeve prinudnog iseljavanja za koje se nekako sazna karakterizira ili brojnost pogođenih obitelji ili tragičnost samog ishoda. To ne znači da iseljenja u kojima nitko sebi ne uzme život nisu jednako tragična, već samo da su medijski daleko manje zanimljiva. Morate ostati i bez života da bi neko primijetio da ste ostali bez stana", kaže Ćurčić.

Bez alternativnog smještaja

Bez krova nad glavom ne bi smio ostati niko. Jer Srbija je potpisnica Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji propisuje pravo na adekvatan životni standard i stanovanje. Ukratko – nitko ne smije završiti na ulici. Ipak, Praxisovo istraživanje pokazalo je da 74% gradova i općina ne raspolaže alternativnim smještajem, pa oni koji se iseljavaju ostaju na ulici. „Ne mora država raspolagati stanovima, ali recimo da ima socijalna davanja koja su dovoljna za najam prosječnog stana u toj općini. Postoje različiti mehanizmi, zakon je predvidio opcije, ali to ništa nije razrađeno", priča Danilo Ćurčić.

Suština je, međutim, da do iseljenja uopće ne treba doći. „Ako netko duguje zakupninu za socijalni stan, općina ne dođe i kaže 'imate tri neplaćena duga, znate da vas možemo iseliti, što je problem, zbog čega ne možete platiti, imate li primanja... ' Ne, nego samo dođu i kažu 'vi morate izaći'", objašnjava Ćurčić.

Privatni biznis

Vladajuća većina je gromoglasno prešutjela ovaj socijalni problem i donošenjem Zakona o stanovanju prošle godine. Amandmani kojima je trebalo izričito zabraniti prinudna iseljenja su odbijeni. Naprotiv, Zakon o stanovanju i Zakon o izvršenju zapravo su stvar samo pogoršali. Ivan Zlatić iz organizacije „Učitelj neznalica i njegovi komiteti", koja je oštro kritizirala zakone, ističe da je najveći problem novog Zakona o stanovanju to što se on ne bavi stanovanjem, već održavanjem zgrada. „Čitav duh zakona je takav da je to da li ću spavati na ulici ili ne samo moje privatno pitanje i to se apsolutno nikoga ne tiče", priča Zlatić za DW.

Za održavanje zgrada ubuduće će biti zaduženi takozvani profesionalni upravnici, koje će plaćati stanari, ali će, kaže Zlatić, oni zapravo obavljati posao za državu. „Upravnici zgrada su profesionalni cinkaroši. Oni nemaju drugu ulogu osim da raznorazni utjerivači dugova ili istjerivači ljudi imaju bolji pregled kako da podmire svoj interes. Ništa dobro ne može proizići iz činjenice da je upravnik zgrade privatni poduzetnik koji ima državnu kontrolu. Država mu daje licencu da maltretira i cinkari građane i od toga zarađuje, a ako u tome ne bude bio dovoljno dobar, izgubit će licencu", priča Zlatić.

Priskočit će u pomoć i privatni izvršitelji, koji su ušli u biznis s prinudnim iseljenjima jer se bave prinudnom naplatom ili zapljenom imovine. „Pitanje da li će netko noćas spavati na ulici stavljeno je u djelokrug rada nekoga tko zarađuje po učinku", kaže Ivan Zlatić.

Danilo Ćurčić iz YUCOM-a dodaje: „Slabo je kontrolirano na koji način izvršitelji postupaju i kako primjenjuju zakon. Slušali smo o situacijama u kojima se pojave izvršitelji s krupnim momcima. To je apsolutno neprihvatljivo, jer to nisu neke siledžije koje bi trebalo nekoga izbaciti na ulicu." Mehanizmi koji zaglavljenima u dugovima ostaju jesu javnost i prijetnje. „Imali smo situaciju da se ljudi poliju benzinom i kažu 'hajde, dođite da me iselite'. U takvim situacijama oni odustanu", priča Ćurčić.

Sramota je moja...

Zahvaljujući pritisku medija, i umirovljenica Slavica Tripković ostat će u svom solidarnom stanu. Za svega nekoliko dana građani su skupili novac za isplatu njenog duga i gotovo kompletan preostali iznos za stan. Međutim, čak i oni koji su zahvaljujući susjedima, aktivistima ili medijima ostali u svojim domovima, o tome više javno ne žele govoriti. Svoj dug osjećaju kao svoju sramotu – zato što su nesposobni da zarade, zato što su uzeli nepovoljan kredit, zato što su ih investitori prevarili.

To nije individualna krivica, to je sistemsko pitanje, odgovaraju naši sugovornici. „Imamo ljude koji plaćaju kredite u švicarcima. Oni su ulazili u neke rizike zato što ih je država ohrabrivala da uđu u njih. Onda oni izgube posao, a država izabere da se time ne bavi i kaže 'to su dvije strane na tržištu, građanin i banka i on je znao sve unaprijed, jasno je da mora izaći van. Ne može tako, ne može se stajati sa strane i gledati. Država mora napraviti stambenu politiku koja će biti takva da rješava pojedinačne probleme", zaključuje Danilo Ćurčić.

Za to postoji potvrda i u međunarodnoj praksi. Prvi slučaj o kom je Odbor za ekonomska i socijalna prava Ujedinjenih nacija odlučivao o pojedinačnim iseljenjima bio je upravo jedan takav slučaj žene iz Španjolske koja nije mogla isplaćivati kredit. Odbor je utvrdio da je najveći problem u tome što je država bila pasivna i što nije uspostavila proceduru da zaštiti njena prava, jer je ključna posljedica toga da neko živi na ulici i nema krov nad glavom ozbiljna povreda ljudskih prava. U domaćem pravosuđu u Srbiji, međutim, takvih slučajeva nije bilo, pa pitanje gdje će netko večeras spavati i dalje ostaje - izvan javne sfere.