Državni dug nije bauk

"Ako država uzme kredit i taj novac investira, ona time daje pozitivan signal privatnom gospodarstvu da i ono ponovo više ulaže i troši", objašnjava Gustav Horn, direktor Instituta za makroekonomiju i istraživanja konjunkture u zakladi "Hans Böckler". I ekonomski stručnjak Werner Abelshauser sa Sveučilišta u Bielefeldu državna zaduženja u kriznim vremenima smatra opravdanima.

No, on također napominje da bi se tim novim kreditima u prvom redu trebala financirati dugoročna ulaganja u infrastrukturu i znanost, jer, kako kaže: "Država ispunjava svoju dužnost samo ako pokrene takve investicije u budućnost." Da bi došla do novca država izdaje svoje obveznice, odnosno vrijednosne papire koji donose fiksne kamate. Zato se u normalnim okolnostima, barem u Njemačkoj, te obveznice mogu smatrati najsigurnijim oblikom ulaganja novca.

Zaduženja na račun budućih generacija?

Kada kritiziraju državna zaduženja, političari često govore o tome da se država financira na račun novih generacija, koje će jednog dana morati vraćati današnje dugove. Ekonomski stručnjaci ističu da su takve izjave besmislene, budući da, kako kaže Werner Abelshauser: "Mi ne možemo opterećenja premjestiti u budućnost. Svaka generacija živi od društvenog proizvoda koji zaradi i to se ne može prenijeti na neku drugu generaciju."

I Gustav Horn ocjenjuje: "To je pogrešna slika. Naravno da će buduće generacije morati plaćati rate i kamate za kredite. Ali mnogi će naslijediti i državne obveznice. Mi ne nasljeđujemo samo dugove, nego i imovinu. I od toga će profitirati nove generacije." No, on također priznaje da to ipak nije tako jednostavno, jer kada je riječ o državnim obveznicama, njih ne posjeduju svi. Tako će neki u budućnosti naplaćivati kamate od "naslijeđenih" obveznica, dok će biti i puno onih koji neće imati takvu imovinu. Ali ako država posuđeni novac uloži u infrastrukturu i, primjerice, obrazovanje, od toga će imati dugoročne koristi sve buduće generacije.

Politička retorika

Stalni rast državnih zaduženja ipak zabrinjava građane jer se boje da bi država zbog prevelikih dugova jednog dana mogla postati nesposobna za djelovanje. U stvari bi zaduživanje svake države trebalo biti strogo ograničeno, kao što bi trebalo biti određeno da se posuđeni novac smije trošiti isključivo za dugoročne investicije. Njemački Ustav dopušta povećano zaduživanje samo "za uklanjanje smetnji u općoj gospodarskoj ravnoteži".

Ta formulacija pak vladama daje previše prostora za interpretacije, smatra Winfried Fuest, stručnjak za financijsku i poreznu politiku iz Instituta njemačkog gospodarstva. Jer, političari polaze od toga da su zaduženja uvijek dopuštena ako postoji gospodarska neravnoteža, a ona, napominje Winfried Fuest, uvijek postoji budući da nikada nije uspostavljena ravnoteža u kojoj istovremeno vladaju puna zaposlenost radno sposobnog stanovništva, izvozna ravnoteža i stabilnost cijena. A to znači da se ustavnom odredbom političarima daje svojevrsni bjanko ček za uvijek nova zaduženja.

Loš imidž

Zbog svega toga i postoji tako negativno mišljenje o novim državnim zaduženjima kao instrumentu financijske politike. A problem su i političari koji svako malo kao najvažniji cilj ističu smanjivanje državnih dugova. Oni u stvari pod tim podrazumijevaju smanjenje novih zaduženja. A to građanima nije jasno, siguran je Winfried Fuest: "Već je postalo ritual da svaka vlada od oporbe biva optužena za pretjerano zaduživanje. No, ako se nakon izbora promijeni vlast, isti ti prigovori se ponavljaju u suprotnom smjeru." On također naglašava da Njemačka nikada nije smanjila svoje dugove: "Političari govore o otplati duga, a u stvari u najboljem slučaju misle na usporavanje zaduženja."

U svim tim raspravama povremeno se dobiva dojam da se zaboravlja tzv. "zlatno pravilo financijske politike" koje kaže: iz novih dugova smiju se financirati samo dugoročne investicije od kojih će imati koristi i buduće generacije.

Autor: Klaus Ulrich/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: S. Matić