1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Drugim putem, ali u istoj slijepoj ulici Arafata

Palestinski predsjednik Mahmud Abas je uvijek osuđivao terorističke napade protiv Izraela. Ali i protiv njega raste srdžba, a deset godina poslije Arafatove smrti je sve više bojazni za novu, treću intifadu.

Bila je to pogrebna povorka kojoj se činilo da joj nema kraja. Šest muškaraca nosilo je lijes okićen palestinskom zastavom. Desetine tisuća ljudi ih je slijedilo, plačući za preminulim Jaserom Arafatom. Predsjednik Palestinskih autonomnih područja je zapravo sahranjen u Ramali, a ne u palestinskom izbjegličkom kampu u južnom Libanonu gdje je održana ova pogrebna svečanost, ali je tuga zbog Arafatove smrti bila toliko velika da su tamo tisuće ljudi ispraćali prazan kovčeg. Izbjeglice su još jednom, po posljednji put željeli biti blizu svog idola bar u mislima kad već nisu mogle natrag u svoju domovinu. Od tada je prošlo deset godina.

Simbol nade

Arafat, koji je 11. studenog 2004. preminuo u pariškoj vojnoj bolnici i dan kasnije sahranjen na palestinskom području je upravo je za palestinske izbjeglice bio simbolom nade. Jer ovaj borac za oslobođenje, terorist i političar je uvijek iznova u javnosti isticao sudbinu palestinskih izbjeglica. Arafat je želio nezavisnu palestinsku državu i za nju se borio svim sredstvima. Kao vođa "Pokreta za oslobođenje Palestine" (Al-Fatah) koji je kasnije činio srž Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), on je bio suodgovoran za brojne terorističke napade na ciljeve u Izraelu, Jordanu i Libanonu.

Yassir Arafat Porträt Archiv 1995

Arafat je za čitav svijet postao simbolom Palestinaca

Tek 1990-ih godina, kada je Arafat shvatio kako je na putu političke izolacije, bio je spreman na mirovne pregovore sa Izraelom. "Dugo se činilo da će potpis ispod načelnih stavova koji su vodili prema mirovnom procesu iz Osla, biti najveći povijesni učinak Arafata", smatra Martin Beck, profesor za studije o Bliskom istoku na Sveučilištu južne Danske u Odenseu. Ali iz današnjeg očišta u to se može sumnjati: "Način na koji je došlo do njih i sadržaj tih načelnih stavova su izrazito problematični. Arafat se upustio u asimetričan mirovni proces zbog čijeg dugotrajnog neuspjeha Palestinci i danas pate."

Karizmatični vođa

Nakon mirovni pregovori 2000. propali, između ostalog i jer su u Izraelu prevladali protivnici sporazuma nakon što su uvijek iznova radikalni Palestinci provodili napade, Arafat je prešutno prihvatio i podržao drugu intifadu, oružanu borbu protiv Izraela. Jedan od razloga je bio i što mu je Hamas, organizacija nastala iz Muslimanskog bratstva, bio sve veća konkurencija, makar je Arafat sve do svoje smrti ostao nesporni karizmatični vođa Palestinaca.

Mahmud Abas

Abasa cijene zapadni političari, ali sve više mrze njegovi Palestinci

Njegov nasljednik Mahmud Abas se distancirao od Arafatove kasne politike sukoba. Za razliku od Arafata koji je stalno nosio uniformu i bijelo-crnu kefiju, Abas sebe vidi kao mislioca i pragmatičara koji malim koracima i pregovorima želi doći do palestinske države. On smatra kako ustanci i nasilje Palestincima ništa nisu donijeli osim zida na granici i međunarodnog prezira. To je razlog zašto je novinar Thorsten Schmitz u svom članku objavljenom u dnevniku "Süddeutsche Zeitung" od 8.11.2004. u Abasu vidi "idealnu osobu" za "kritično prijelazno vrijeme u kojem se palestinsko društvo može oprostiti od svog oca nacije i pripremiti za vrijeme bez intifade."

Politička slijepa ulica

No deset godina nakon što je stupio na dužnost, Abas je izgleda dospio u istu slijepu ulicu njegov karizmatični prethodnik i to bez da je njegov ugled desetljećima mogao rasti u očima mnogih Palestinaca. Povrh toga je tu i Hamas kao radikalna konkurencija koja je doduše jedva što postigla svojim nepomirljivim stavom prema Izraelu, ali ipak nadzire Pojas Gaze. A tako je onda i konkurencija Abasovom PLO-u koji ima glavnu riječ u području Zapadnog Jordana.

Život Palestinaca je u posljednjem desetljeću jedva postao bolji, čak i suprotno od toga. Mnoge nepravde zbog kojih je tisuće Palestinaca 2000. izašlo na barikade, postoje i danas ili su čak još i gore. Tako Izrael i dalje nesmetano nastavlja graditi naselja na području Zapadnog Jordana, a Pojas Gaze je hermetički zatvoren i bez ikakve gospodarske perspektive.

Gazastreifen/ Zerstörung

I deset godina nakon Arafata, život Palestinaca je zapravo postao samo - još gori.

Predsjednik - prijatelj okupatora?

Uz to, mnogi Palestinci kritiziraju suradnju palestinskih institucija s okupatorima: "U usporedbi s Pojasom Gaze, ljudi u Zapadnom Jordanu imaju materijalnih koristi, a i sigurnost je bolja", smatra profesor Beck. "Ali ljudi u Zapadnom Jordanu plaćaju visoku cijenu za to, jer se u mnogim područjima čini kako se Abas pomirio s omraženim okupatorima."

Kritike se čuju i na vladu "nacionalnog jedinstva" koju su Fatah i islamistički Hamas dogovorili ovog travnja. Nekakav napredak se jedva može vidjeti, a još se čeka i na najavljene parlamentarne izbore.

Baš kao što je umjereni Abas omiljen kod zapadnih političara, tako je i u međuvremenu omražen u velikom dijelu vlastitog stanovništva koje ionako sve manje vjeruje svojim političarima, bili oni u Fatahu ili Hamasu. Mnogi Palestinci se žale na pasivnost Abasa kada je riječ o politici Izraela na palestinskim područjima.

Mnogi više ne žele slušati niti o nenasilnom otporu, osobito od kako su izraelske snage sigurnosti pooštrile svoje mjere protiv Palestinaca nakon najnovijih incidenata. Deset godina nakon smrti Jasera Arafata mnogi Palestinci čeznu za nekim nespornim vođom koji će im vratiti nadu u stvaranje vlastite države. Jer ona Palestincima najviše nedostaje.

Preporuka uredništva