1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Dresdenski "Utihnuli glasovi"

Izložba "Utihnuli glasovi", otvorena ovih dana u Dresdenu, prikazuje do sada nedovoljno istraženo poglavlje povijesti njemačkih opernih kuća i kazališta od 1933. do 1945. godine.

Povjesničar Hannes Heer

Hannes Heer pored plakata izložbe

Na glavnom ulazu poznate operne kuće Semperoper u Dresdenu posjetitelji će ovih dana prvo uočiti natpis na kojem stoji „Pristojno ponašanje je važnije od stvaranja dobre glazbe“. To je 1933. godine uvijek iznova govorio ondašnji dirigent i glavni glazbeni direktor ove operne kuće Fritz Busch. Ova ga je izjava stajala radnog mjesta i to samo pet tjedana nakon što su nacisti u Njemačkoj preuzeli vlast. Busch doduše nije bio židov, ali zbog činjenice da je jasno izražavao svoje mišljenje u svezi s politikom nacionalsocijalista, njegovo se ime kao jedno od prvih našlo na crnoj listi na kojoj su se nalazili svi oni koje nove vlasti u opernim kućama u Njemačkoj više nisu željele vidjeti. Bez obzira na svjetsku popularnost i ugled kojeg je uživao, Fritz Busch je izbačen s radnog mjesta. Na izložbi otvorenoj u nedjelju (15.05.) na dvije adrese u Dresdenu: u Semperoperi i u Državnog kazalištu, njegov „slučaj“ je jedan od najpoznatijih i možda najzanimljivijih.

Naime, izložba na kojoj su povjesničar Hannes Heer i glazbeni znanstvenik Juergen Kesting radili oko pet godina, bavi se s oko 50 osoba čije su se sudbine i karijere dolaskom Adolfa Hitlera na vlast iznenada promijenile. Riječ je prvenstveno o osobama židovske vjeroispovjesti no i o velikom broju politički nepodobnih umjetnika – dirigenata, pjevačica, pjevača i skladatelja, koji su iz opernih kuća preko noći bili protjerani.

„Za sve su krivi židovi“

Izložba „Utihnuli glasovi“ kroz niz fotografija i životopisa kao i plakata iz onog vremena prikazuje sudbine pedesetak osoba iz glazbenog života. One se mogu pročitati u i pratećem katalogu izložbe. U njemu povjesničar Heer opisuje početke mržnje i netrpeljivosti prema židovima na području kulture i politike u Njemačkoj nakon 1918. godine.

„Elitni dio ondašnjeg društva bio je dio carske Njemačke i naravno uslijed događaja, promjena u političkom sistemu koje su se dogodile 1018. godine, izuzetno traumatiziran. Njima se tada činilo kao najbolje rješenje da njemačku kulturu, koju su ionako držali za najbolju, najljepšu i najvrjedniju, pokušaju ponovno staviti na podest koji joj pripada. Ovaj pokušaj ponovnog rođenja njemačke kulture tekao je na uštrb svih suvremenih struja, događanja. Ona su bila potpuno isključena. To je imalo za posljedicu da je i kazalište bilo prisiljeno odbijati i najmanje pokušaje nekih novih umjetničkih eksperimenata i služiti se isključivo takozvanim klasičnim kanonom“, objašnjava Hannes Heer.

Kurt Weill, skladatelj kojeg su nacisti deportirali u koncentracioni logor

Kurt Weill, skladatelj kojeg su nacisti deportirali u koncentracioni logor

Ratni zarobljenici kao radnici u kazalištima

Cilj politike ondašnje elite bio je pronaći glavnog krivca za revoluciju i poraz u Prvom svjetskom ratu, a on je, kako kaže njemački povjesničar, vrlo brzo pronađen u židovima. U tom smislu, kako se na izložbi može vidjeti, nacisti su čak razvili sustav „sigurnosne ljestvice“ na kojoj je stajalo koje operne kuće su „posebno opasne i na koje se posebno mora pripaziti“. Na prvom mjestu se nalazio Berlin, koji je oduvijek bio otvoren za sve mogućnosti i inovacije. Slijedili su Leipzig i Darmstadt čija su kazališta već u ono vrijeme slovila za najbolje adrese ondašnje avantgarde.

Što se tiče sredstva i načina koja su nacisti primjenjivali kako bi se otarasili nepodobnih, ona su, kako stoji u popratnom katalogu, bila vrlo različita. Ponekad su organizirali prosvjede, akcije uperene protiv određenog kazališnog djela, organizirali su novinarske kampanje kojima su određenu osobu pokušali diskreditirati i time je prisiliti na povlačenje, no bilo je i direktnih napada dimnim bombama tijekom trajanja predstave.

Spomenik kralja Johanna ispred Semperopere u Dresdenu

Spomenik kralja Johanna ispred Semperopere u Dresdenu

Ono što izložbu u Dresdenu međutim čini još zanimljivijom je da na njoj dvojca znanstvenika, Heer i Kesting, po prvi puta izlažu nešto o čemu se do sada samo nagađalo. Riječ je naime o pismenim dokazima koji svjedoče o tome da su na njemačkim opernim kućama i kazalištima radili i ratni zarobljenici. „U Dresdenu smo konačno pronašli senzacionalne dokaze – knjige u kojima su se upisivala imena i mjesta rođenja svih onih koji su ovdje radili. Od 1914. godine na dalje su većina radnika ( glazbenika i radnika koji su primjerice radili na postavljanju pozornice ) bili stranci“, kaže Heer. Ovi dokumenti mogu se djelomično vidjeti na izložbi, no oni će biti prikazani i u sklopu niza najavljenih predavanja koja će se održati sve do 1.srpnja kada će „Utihnuti glasovi“ u Dresdenu biti zatvoreni i krenuti na svoju europsku turneju.

Autor: Gudrun Stegen / Željka Telišman

Odg.ured: A. Jung-Grimm

Preporuka uredništva