1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Doušnici u sportskim dresovima

Sport je u bivšem DDR-u bio oružje političke borbe protiv kapitalističkog Zapada. Sportaši su zbog toga uživali i posebne privilegije – dok su plesali onako kako je režim htio. No, ništa nije bilo prepuštano slučaju.

"Posjeli bi te u jureći vlak i ako nisi htio činiti ono što ti oni kažu, na idućoj stanici si morao izaći" – tim riječima je bivši svjetski prvak u umjetničkom klizanju Ingo Steuer slikovito opisao strategiju kojom je DDR vrbovao doušnike među sportašima. A on je to osjetio na vlastitoj koži. Steuer je već sjedio u "jurećem vlaku" vrhunskog istočnonjemačkog sporta kada ga je jednoga ponedjeljka u prosincu 1984. posjetio jedan natporučnik tajne službe i pitao ga hoće li Stasiju dostavljati informacije. Ambiciozni sportaš s tek navršenih 18 godina nije dugo oklijevao. Mjesec dana kasnije Stasi je imao njegovu rukom napisanu izjavu da "će svim raspoloživim sredstvima podržati njegov rad u borbi protiv neprijatelja". Zauzvrat je Steueru bila obećana daljnja vožnja u prvom razredu "jurećeg vlaka" zvanog "Vrhunski sport u DDR-u" i 400 istočnonjemačkih maraka svaka tri mjeseca. Mladi klizač je prionuo treningu i domaćim zadacima koje su mu zadali nalogodavci iz Stasija. Do 1989. godine im je kao "Neslužbeni suradnik (IM) Torsten" predao ukupno 84 izvještaja u kojima je napisao što je znao o svojim kolegama – među njima je bila i "ledena princeza" DDR-a Katarina Witt. Za njega je to, priča danas, bilo "sasvim normalno": "Nisi znao da bi moglo biti i drugačije. Mi nismo imali zapadnu televiziju."

"A što biste vi učinili?"

Steuer na Olimpijadi u Naganu s Mandy Wötzel

Steuer je bio spreman učiniti sve za svoju sportsku karijeru - na Olimpijadi u Naganu s Mandy Wötzel

Steuer je, međutim, mislio i da je "sasvim normalno" zatajiti suradnju sa Stasijem nakon što je pala Željezna zavjesa. On je tada bio na pragu obećavajuće karijere koju je želio nastaviti u novoj Njemačkoj. I morao je ispunjavati formulare u kojima mu je bilo postavljeno pitanje: jeste li imali kontakata sa Stasijem? Steuer vjerojatno ni onda nije dugo oklijevao prije nego što je stavio križić u kućicu pred odgovorom NE. Na pitanje novinara zašto je to činio, on odgovara protupitanjem: "A što biste vi napravili da znate da je to jedini način da nastavite raditi ono za što ste se godinama obučavali, a da znate da bi s tim jednim križićem svemu tome bio kraj?"

Steueru je godinama uspijevalo skrivati svoju mračnu tajnu. U 1990-ima je nastupao za ujedinjenu Njemačku, postao europski i svjetski prvak, 1998. osvojio olimpijsku broncu u Naganu. U svemu tome je naravno uživao financijsku i infrastrukturnu potporu SR Njemačke koja svoje vrhunske sportaše često zapošljava u vojsci kako bi mogli trenirati i od sporta živjeti. I Steuer je tako bio zaposlenik njemačke vojske.

Sve dok mu 2006. godine, kratko uoči Olimpijade u Torinu na koju je trebao ići kao trener uspješnog i perspektivnog njemačkog klizačkog para, u neočekivani posjet nije došla delegacija Njemačkog olimpijskog saveza. Umjesto želja za uspješni nastup na Olimpijskim igrama njezini članovi su mu priopćili da je njegova mračna tajna otkrivena. Nacionalni olimpijski odbor ga je izbacio iz njemačke delegacije, a nedugo zatim je otpušten iz vojske. Paru koji je trenirao je priopćeno da Steuera može plaćati samo iz vlastitog džepa – njemačka država nije više, naime, htjela plaćati bivšeg Stasijevog doušnika koji ju je godinama varao.

Steuer na Olimpijadi u Sočiju s Ajonom Sawtschenko i Robinom Szolkowyjem

Steuer na Olimpijadi u Sočiju s Ajonom Sawtschenko i Robinom Szolkowyjem

"Pomilovanje" kovača zlata

U međuvremenu se, međutim, prašina slegla. Aljona Savchenko i Robin Szolkowy su svom treneru čitavo vrijeme ostali lojalni i on ih je nagradio sjajnim sportskim uspjesima – poveo ih je po četiri puta do europskog i svjetskog klizačkog trona. Sud je presudio da kao slobodni trener smije ponovno trenirati sportaše koji su zaposleni u vojsci. U međuvremenu se Ingo Steuer ponovno vratio i u njemački olimpijski tim. Službeno objašnjenje za njegovo "pomilovanje" je uvjerenje čelnika Njemačkog olimpijskog saveza da se Steuer iskreno pokajao za ono što je činio i da sada "ispunjava sve kriterije za članstvo u njemačkom olimpijskom timu". Neslužbeno će mnogi reći da je "slučaj Steuer" odličan test za pitanje: koliko je njemačko društvo spremno "zaboraviti" prošlost kad pred očima ima zlatne i srebrne medalje? Mnogi su, očito, spremni zaboraviti puno. To najbolje ilustrira rečenica jednog njemačkog televizijskog komentatora nakon što je Steuerov par osvojio zlato na EP-u u Varšavi: "Ono što je bilo, ne smije se zaboraviti? Ah, ne znam baš... Trebamo pružiti ruku Ingu Steueru i zatvoriti to poglavlje prošlosti."

"Ili ćeš nam pomoći ili možeš zaboraviti sportsku karijeru"

Axel Schulz

Axel Schulz

To poglavlje prošlosti rado bi zatvorili mnogi nekadašnji sportaši DDR-a koji su milom ili silom postali neslužbeni informanti Stasija. Njihov točan broj se ne zna, ali se spominje brojka od 3.000. Među njima je bila i jedna od najvećih boksačkih zvijezda ujedinjene Njemačke 1990-ih, Axel Schulz. Nakon što je njegov očuh pobjegao na Zapad, zazvonio mu je telefon i iz Stasija su mu poručili: "Ili ćeš nam pomoći ili možeš zaboraviti sportsku karijeru." Schulz se odlučio za prvu opciju. Stasi ga je od tada vodio kao "neslužbenog suradnika (IM) Markusa".

I popularni golgeter leverkusenskog Bayera iz 1990-ih Ulf Kirsten se u arhivu Stasija može naći pod imenom "IM Knut Krüger". Kada je 1994. godine to zahvaljujući dosjeima iz arhiva Stasija izašlo na vidjelo, Kirsten je igrao za (sve)njemačku reprezentaciju. I nikome ništa.

Eduard Geyer

Eduard Geyer

Zadnji trener nogometne reprezentacije DDR-a Eduard Geyer, jedan od najvećih nogometnih stručnjaka bivše Istočne Njemačke, smatra da u DDR-u nije skoro ništa funkcioniralo, ali da je sport bio na vrhunskom nivou. Geyer pritom očito svjesno zaboravlja na cijenu tog uspjeha. Jer on ju i sam dobro poznaje: nakon jednog nedozvoljenog noćnog izlaska je tada još 26-godišnjeg nogometaša Stasi "pritisnuo" i prisilio da bude informant tajne policije. Geyer je 15 godina poslušno Stasiju slao izvještaje pod imenom "IM Jahn". Nakon ujedinjenja Njemačke, Geyer je nastavio trenirati klubove na istoku zemlje i doživio još jednom trenutke slave kada je trećeligaša Energie Cottbus u šest godina uspio dovesti do prve lige. "Nitko tko nije bio u vrhunskom sportu DDR-a ne može nikada shvatiti moju situaciju. Trebao sam mnoge stvari više preispitivati", kaže Geyer osvrćući se na svoju DDR-ovsku prošlost.

Noćna mora DDR-ovske vrhuške

Oni koji su to činili i imali potencijal za vrhunske sportske rezultate su se, međutim, često na kraju našli na raskršću koje je vodilo samo u tri smjera: bijeg na Zapad, ostanak u DDR-u s nepokorenim duhom ili pristanak na pravila igre komunističkog režima. Oko stotinjak vrhunskih sportaša iz DDR-a prebjeglo je u Zapadnu Njemačku. To je bila noćna mora DDR-ovske vrhuške. Sport je za nju, naime, bio puno više od natjecanja na sportskim borilištima: on je bio prilika za demonstraciju nadmoći nad "klasnim neprijateljem". Sportski uspjesi su imali političku težinu, a neuspjesi su bili porazi koji su boljeli poput izgubljenih bitaka. Shodno tome je režim bio spreman učiniti sve da bi porazi bili spriječeni – sustavno se provodio doping, talenti su se "drilali" od malena kako bi postali mali poslušni sportski vojnici.

Wolfgang Lötzsch

Wolfgang Lötzsch

Oni koji su se tome opirali poput vrsnog biciklista Wolfganga Lötzscha nisu smjeli ni trenirati, a kamoli nastupati za DDR. Nerijetko su završavali i u zatvorima i radnim logorima. I Lötzsch je svoj talent i svoj neposluh Partiji morao platiti višemjesečnim boravkom u samici bez prozora. Stasi, međutim, nije uspio slomiti njegovo tijelo, a još manje duh. S preko 60 godina Wolfgang Lötzsch i danas prijeđe na svom biciklu 15-ak tisuća kilometara. 2012. je za svoju građansku hrabrost nagrađen mjestom u Kući slavnih njemačkog sporta. Posebno mu je zadovoljstvo, međutim, što danas vodi grupe posjetitelja kroz Stasijev zatvor u kojemu je nekada plaćao cijenu svog buntovničkog duha. Nije, kaže, mogao ni sanjati da će jednoga dana on držati u rukama ključeve te zloglasne institucije.

Preporuka uredništva