Doktor za Ferrarije

Trgovac Ferrarijima je jedini u Europi, koji osim tvornice u Maranellu ima dozvolu za utvrđivanje autentičnosti. Ferrari nije samo auto, on je mit, strast i predanost. Ali za mnoge je samo san. Helmut Eberlein dvadeset godina prodaje Ferrarije. Sam vozi 365 GT-a iz 1968. Kada ide na put, ne pada mu napamet letjeti avionom. Nakon toliko godina još uvijek ponosno gleda preko haube svog ljubimca:

„Ne radi se o tome da je ovaj auto posebno rijedak ili skup, nego se radi o želji da ga vozite, da stisnete gas, da ga osjetite, da gledate preko haube, da vidite prednji dio i branike. U biti se radi o zbroju pojedinosti, koje vode ka vožnji ferrarija.“

Auto kuća Helmuta Eberleina nalazi se u Kasselu, u središnjoj Njemačkoj. No nije bitno gdje se mušterija nalazi, Helmut sam dolazi po vozilo. Oko 130 vozila prodaje godišnje, novih i klasika.

I on je jedini kojem vjeruju talijanski proizvođači. Helmut Eberlein u svojoj radionici certificira vozila, t.j. provjerava radi li se doista o originalima.

Sljedeća stranica: Ferrari je mit

Ferrari je mit

„Samo original ima svoju vrijednost i tko si danas kupi Ferrarija, veže mnoge asocijacije uz njega. Prvo uz auto kao takav, a onda užitak vožnje, poistovjećivanje s ogromnom povijesti, koju Ferrari ima, i naravno tu je pomisao da vozilo koje posjedujem ima određenu vrijednost koju ne gubi“, kaže Eberlein.

Danas jedan Ferrari Dino ide na provjeru autentičnosti. Kod njega se motor nalazi ispred zadnje osovine i ima šest cilindara. Götz Seidel je četiri godine tražio ovo vozilo iz prve serije iz 1970. godine, čija su hauba i vrata od aluminija, a kotači imaju centralni zatvarač. Nešto više od 350 takvih su napravljeni.

„Jednom prilikom sam vidio Dina i odmah sam bio očaran. Jednostavno je divan i za mene osobno naravno je važno da ga imam kompletnog. To znači, knjižica vozila i takve stvari, nisu došle s njim, dizalica, klin, ali i certifikat, koji Ferrari nudi, to ga sve čini kompletnim“, oduševljen je Seidel.

Danas takav auto vrijedi 130.000 eura, tri puta više nego kada je napravljen, ali samo ako je originalan. Thomas Kunz će to provjeriti. On vodi Ferrarijevu radionicu. Radi kao detektiv, traži brojeve šasije, karoserije, motora i drugih dijelova. Ponekada mora izmjeriti okvir ili uz pomoć rendgenskih zraka ustanoviti starost materijala. Dino je nešto jednostavniji model, kod njega su dovoljni serijski brojevi.

Originalna vozila čak imaju dizalicu i klin s crnim konjem

„Onda nisu mislili da se kasnije sve mora istražiti. Mislili su da vozila danas neće više ni postojati. Auti su proizvedeni s vijekom trajanja od nekih deset do petnaest godina. Da ćemo mi danas nakon 30, 40 ili 50 godina tražiti arhiv i serijske brojeve kao dokaz autentičnosti, o tome onda nisu razmišljali“, objašnjava Kunz.

Majstor snima nekih stotinjak slika, prebaci ih na kompjutor i unese podatke. U Italiji su svi brojevi arhivirani. Tamo se uspoređuju. Tjednima kasnije se izdaje certifikat ili ne.

„Tako je zanimljivo, za obje strane. No nekada ustanovimo da neki dijelovi nisu originalni pa ipak imamo diskusije, je li original ili ne. Ali možemo na temelju podataka od Ferrarija, na temelju montažnih knjižica ili djelomično na prastarim fotografijama dokumentirati i reći, tvoj branik je lažnjak, otvor na haubi ne odgovara. Tako da postoje stvari, koje možemo dokazati, i onda vlasniku ne preostaje ništa drugo nego da auto vrati u prvobitno stanje, što se i napravi. I na kraju su svi sretni“, kaže Eberlein.

Izgleda da su podaci ovog Dina uredni. Götz Seidel bi uskoro trebao dobiti svoj certifikat. Onda će se napokon ispuniti njegova želja da vozi originalnog Ferrarija.

Autor: Sandra Krieger/ N.Kreizer

Odg. urednik: Anto Janković