1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Doktor Klaus je heroj!"

Greta Hamann3. kolovoza 2015

Beskućnici, siromašni, odbačeni od društva. Već deset godina liječnik Klaus Harbig besplatno liječi pacijente koji u Dortmundu žive izvan socijalnog sustava. I on sam je shvatio kako ipak nije sve u novcu i imutku.

https://p.dw.com/p/1G80P
Humanitarna ordinacija u Dortmundu
Foto: DW/G. Hamann

Je li doktor Harbig heroj? Mlada žena zdušno klima glavom i oči joj postaju vlažne. "Je, je!" Govori samo malo njemački, ali ipak zna reći: "Doktor Klaus pomaže, pomaže", gledajući pritom u liječnika preko puta njegovog pisaćeg stola u maloj ordinaciji. "Da, on je doktor heroj. Super heroj je doktor, časna riječ."

Zove se Lagamiora i prije četiri godine je došla u Njemačku (na naslovnoj fotografiji u društvu liječnika). Nije htjela ostati u svojoj domovini Rumunjskoj jer tamo nema posla, kaže nam. Ovdje u Njemačkoj se nadala da će joj biti bolje: "Tražim posao. Ali nema ništa. Već dvije godine tražim posao, ali nema ništa za mene. A moram platiti struju, vodu, stanarinu, za jesti", objašnjava na ne skromnom njemačkom.

Tako već dvije godine prodaje časopis udruge beskućnika Dortmunda "Bodo". Za svaki prodani primjerak može zadržati 1,25 eura. Ali ona se ne mora samo skrbiti za sebe, nego i za svojeg devetogodišnjeg sina i trinaestogodišnjeg nećaka. Mnogo govori o novcu i prije svega o onome što nema. I ona, kao i gotovo svi pacijenti doktora Harbiga, živi na rubu egzistencije.

I liječnik-heroj, doktor Klaus Harbig govori o novcu, ali o tome kako se odrekao onoga što je imao. Danas su mu 74 godine, a kad je prije deset godina odlazio u mirovinu odlučio se iz korijena promijeniti svoj život: "Kuću sam prepustio supruzi od koje sam sad rastavljen, a moj imutak čitavoj obitelji." Ima troje djece i četiri unuka - peto je upravo na putu. "Rekao sam si tada kako se ne mogu samo tako vratiti u moj život u obilju, to nema smisla." To je njegov stil, kaže nam. Sad živi u jednom malom stanu, a svoju mirovinu i dalje dijeli s bivšom suprugom.

Doktor Harbig i njegova kolegica Felicitas Langwieder
Doktor Harbig i njegova kolegica Felicitas Langwieder u svom Dortmundu pomažu u nevolji i tamo gdje drugi radije okreću glavuFoto: DW/G. Hamann

"Drugdje svi bulje u mene"

Skoro će 16 sati i kroz mliječno staklo na vratima čekaonice ordinacije se već vide obrisi čitavog niza osoba koji žele liječniku. Beskućnici, primatelji socijalne pomoći, ovisnici o narkoticima. Svi čekaju pred vratima u redu kako bi ih pregledao ili doktor Harbig ili njegova kolegica Felicitas Langwieder. U tri termina tjedno zna doći i sedamdesetak pacijenata, a uredovno vrijeme su tih dana tri sata. Klaus Harbig je uvijek u ordinaciji, ali mu pomažu tri liječnika koji se međusobno izmjenjuju.

Točno su četiri sata i sestra - koja također tamo radi besplatno - otvara vrata. Mala čekaonica je odmah prepuna i za polovicu nema mjesta za sjesti. Mnogi koji tamo dolaze se ne usuđuju otići nekom drugom liječniku: "Nerado odlazim negdje drugdje, ne želim sjediti u nekoj čekaonici gdje će svi buljiti u mene", maže nam Christian. Ima 37 godina i već iza sebe nekoliko terapija za odvikavanje od narkotika. Izuzetno je mršav: "Bio sam 21 kilogram ispod normalne težine, sad sam na sedamnaest." Dolazi liječniku da bi dobio svoju, kako kaže; hranu za astronaute - visokokaloričnu hranu i napitak u malenim plastičnim flašama.

On već dugo dolazi doktoru Klausu - svi ga zovu imenom, baš kao što se ni drugi nikad ne oslovljavaju prezimenom. "Svi su ovdje vrlo ljubazni, od liječnika pa do onih za pultom za prijavu. Nitko tu ne kaže; uh, ovaj je prljav, ovaj mi neće ući unutra ili tako nešto. Ovdje su za svakog vrata otvorena."

Ordinacije je uvijek puna
Ordinacija je uvijek puna jer dolaze i oni koji se srame otići drugom liječnikuFoto: DW/G. Hamann

Prema dnu se ide kao na toboganu

Zapravo je i sam Christian prije mislio kako nikad neće imati posla s tim "prljavcima": "Bio sam oženjen i stanovao sam samo par ulica dalje od ovog mjesta i financijski mi je išlo jako dobro. Mislio sam, tamo, u tu ordinaciju neću nikad, nikad ni kročiti nogom. Da, nikad ne smijete reći nikad." Kasnije mu je supruga ostala u drugom stanju, ali je beba umrla samo četiri tjedna nakon rođenja - iznenadna smrt u kolijevci. "Nakon toga kao da sam pao sa neba. Ništa mi više nije bilo važno, ni poslovi ni zaposlenje. Na sve mi se fućkalo."

Nakon toga je put u provaliju bio munjevit - to nam objašnjava i doktor Harbig: "To vam je kao na toboganu." Ali povratak natrag je mukotrpno penjanje koje uspije samo malobrojnima. Rijetko doživi da se neki od njegovih pacijenata uspio vratiti u "normalnu" životnu kolotečinu ako je iz nje ispao: "Taj se prvo mora odviknuti od alkohola ili droge, a onda dolaze trenuci slabosti kad se ipak vraćaju poroku. Onda se mora naći posao, a tu su često i kazne koje se moraju odsjediti ili se mora pronaći stan, a to nje lako kad si na 'crnoj listi' platežno nesposobnih."

Harbig priznaje kako on tek može ograničavati štetu koja je učinjena: "Vrlo je teško ovdje nekoga doista i izliječiti." Tek je u ovoj ordinaciji naučio da kad mu netko dođe s kašljem ne pomisli odmah na bronhitis, nego na tuberkulozu. Drugi liječnici se rijetko uopće susreću s infekcijama hepatitisa A ili B ili HIV-a, za doktora Harbiga je to svakodnevnica. A kod nadražene kože gotovo sigurno je riječ o starom i već gotovo nepoznatom svrabu.

Zahvaljujući oporuci milijunaša, ordinacija je u vlastitom prostoru u Dortmundu
Zahvaljujući oporuci milijunaša, ordinacija je u vlastitom prostoru u DortmunduFoto: DW/G. Hamann

"Konačno radim, a ne zarađujem novac"

Još do prije tri godine je ordinacija bila u susjednoj kući u jednoj od stražnjih prostorija. Medicinska skrb je dio humanitarne inicijative Gast-Haus statt Bank (Kuća za goste umjesto klupe) gdje beskućnici i potrebiti mogu dobiti doručak, mogu se tuširati i oprati svoju robu. Tri puta tjedno popodne ima kave i kolača, a sve se financira donacijama u novcu i predmetima.

Činjenica da ova ordinacija u međuvremenu ima vlastiti prostor može se zahvaliti čovjeku koji ni sam nije imao zdravstveno osiguranje - ali zato puno novca koji je uglavnom ostavio dobrotvornim organizacijama. U ordinaciji i jedan crtež podsjeća na tog dobrotvora zato jer je taj imućan stanovnik Dortmunda živio toliko povučeno da ne postoji gotovo niti jedna njegova fotografija - točnije, postoji samo jedna, s njegove osobne iskaznice, objašnjava nam doktor Harbig.

Liječnik je upoznao tog tajnovitog milijunaša pri svojoj drugoj djelatnosti, u palijativnoj medicini. I ljudi koji umiru su zapravo gurnuti na rub našeg društva pa se tako ovaj liječnik brine i za njih. Tako se onda dogodilo da se milijunaš sjetio u svojoj oporuci spomenuti i praksu doktora Harbiga.

A kad poželi na trenutak zaboraviti sve te svoje poslove u Dortmundu, onda odlazi na "radni odmor", smije se doktor. Putuje ili u Boliviju ili u Nepal gdje sudjeluje u dva humanitarna projekta kao liječnik. Naravno, opet besplatno.

Nekako mu se čini da tako želi nadoknaditi ono što je propustio: "Biti liječnik i tako zarađivati novac je za mene uvijek bila neka vrsta prisile. Prihvatio sam je, ali mi se nikada nije sviđala. Mislim da je zadaća liječnika prije svega usmjerena na pomoć ljudima, a ne na zarađivanje novca," kaže nam doktor Harbig.

Kad je otišao u mirovinu, konačno je mogao ispuniti svoj san, kako kaže, "raditi, a ne zarađivati novac." A što će biti kada doista ode u mirovinu? "Dakle, ovaj posao koji sad radim želim zapravo raditi sve dokle god to ikako budem mogao. A nakon toga... Pa, vidjet ćemo što će doći nakon toga."