1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Dok je Nijemac bio na prijestolju Albanije. Ili: Kako naći savršenog neznalicu?

Uoči Prvog svjetskog rata je njemački plemić Wilhelm zu Wied bio prvi monarh Albanije nakon oslobođenja od Turaka. No, to je doista ostala tek povijesna bizarnost koja je trajala vrlo kratko - niti 200 dana.

Hladne veljače 1914. su u mali gradić Neuwied stigli neobični posjetitelji. S najvišim počastima je primljeno izaslanstvo iz daleke Albanije. Predstavnici svih albanskih plemena su došli na Rajnu kako bi u tamošnjem dvorcu susreli Wilhelma zu Wieda i prenijeli mu želju, kako su tvrdili, čitave Albanije: da postane njihov prvi monarh.

Prinz Wilhelm zu Wied

Prinz Wilhelm zu Wied

Tada tek 37-godišnji zu Wied i potomak stare njemačke plemićke obitelji je, nakon kraćeg razmišljanja, milostivo objavio gostima: "Prihvaćam!" Albanija je time dobila njemačkog vladara - mada Wilhelm Friedrich Heinrich Prinz zu Wied, kako mu je zapravo bilo puno ime, neće baš uživati u svom novom vojvodstvu. Albanija je bila siromašna, beznadno posvađana i loptica u međusobnim igrama njezinih zemalja-susjeda.

Zapravo, na Rajni prije toga jedva da je tko još čuo za nekakvu zemlju koja se zove Albanija: tek nešto više od godinu dana ranije, u studenom 1912. su Albanci proglasili neovisnost od Osmanlijskog carstva. Balkan je u to doba bilo prava bačva baruta. Gotovo svaka zemlja je bacila oko na područja svojih susjednih zemalja, a posebno je vladao spor oko Albanije.

U potrazi za "savršenim" vladarom

Srbija je tražila izlaz na more - i iz njezinog očišta, Albanija joj je stajala na putu. Rusija je podržavala Srbiju, ali je Austro-Ugarska željela obuzdati ambicije Srbije. Na sjeveru Albanije su pak bile i jedinice vojske Crne Gore, a na jugu jedinice Grčke. Na koncu, šest europskih velesila, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Austro-Ugarska, Italija i Rusija su se složile Albaniju staviti pod svoju zaštitu. Problem je bio samo što se nikad nisu složile oko toga gdje bi trebale biti granice te nove države.

Zato je trebao doći vladar Albanije, kako bi uspostavio mir. Velesile su se tu brzo složile, baš kao što su se složile i oko toga da to treba biti okrunjena glava. Ali tko bi to mogao biti? Sloga se nije mogla postići oko toga, tko bi mogao - ali su svi bili složni, tko to nipošto ne bi smio biti.

Albanac ni u kojem slučaju, jer nije bilo tog Albanca na kojeg bi pristala ostala plemena. U zemlji je vladao sukob muslimana, pravoslavaca i katolika - i zato bi bilo najbolje da ne bude niti jedno od toga, jer bi se druge vjerske skupine osjetile izigranima. Nije u obzir dolazio niti kandidat iz neke zemlje koja je sama imala nekakvih aspiracija prema Albaniji, dakle nipošto Srbin, Rus, Austrijanac ili Grk.

Wilhelm zu Wied obilazi albanske jedinice

Wilhelm Albanski obilazi svoje albanske jedinice. Nije bilo teško zapamtiti i ime svakog lojalnog vojnika.

"Pazi da mi ne nasjedneš"

Već kad se učinilo kako nigdje neće naći tako savršenog neznalicu kojeg se Albanija zapravo uopće ne tiče, spasonosni prijedlog je došao iz Rumunjske. Tamošnja kraljica (također njemačkog podrijetla) se sjetila svog nećaka, Wilhelma zu Wieda. Naizgled, to je bio savršen prijedlog: Wilhelm je bio protestant, a Njemačka nije imala baš nikakvog interesa za Albaniju.

Tako se dogodilo da je u ožujku 1914. novi vojvoda Albanije došao urediti svoju državu, u pratnji austrijskih, britanskih, talijanskih i francuskih ratnih brodova. Svatko je time morao znati, kako iza Wieda stoji moć europskih velesila. Iskrcali su ga u luci u Draču, a pučanstvo je potaknuto da radosno i svečano dočeka svog novog vladara.

Na žalost, nije ostalo zabilježeno, što je Wilhelm zu Wied očekivao da će naći u svojoj novoj domovini, ali moglo bi se reći kako je stanje bilo lošije nego u najgoroj noćnoj mori. Njemački plemić nije mogao reći kako ga nitko nije upozorio. Njegov praujak i njemački car Wilhelm II. mu je sasvim jasno pisao neka pazi "da mi ne nasjedneš na tu besmislicu s Albanijom".

Nema jednostavno - ničega

Rok iz plemena Skreli 1906.

Albanske plemenske vođe su brzo izgubile interes za njemačkim vladarom i vratili su se svojim poslovima i pobunama.

Ali Wilhelm zu Wied je nasjeo - koliko je dug i širok. Naravno da u Draču nije bilo palače prikladne za novog vladara pa su ga strpali, zajedno sa suprugom (nizozemskom princezom Marie von Nassau) i djecom, u vojarnu koju su sagradili još Turci. Predstavnici albanskih plemena su ubrzo izgubili interes za novog vladara i vratili se u svoje planine, a njemu su savjetovali kako mu ne bi bilo osobito zdravo da uopće napusti grad Drač.

Jer, posvuda po zemlji ima još naoružanih jedinica svih boja i sklonosti, a zemlja je bila podijeljena čitavim nizom nevidljivih granica. Uostalom, kako bi i mogao putovati: prometnica praktično nije bilo, a jedva da je bilo i nekakve državne uprave s kojom bi vladar mogao računati. Upravo očajno je pisao: "Sve, ali baš sve što treba jedna država mora se stvoriti novo, skoro iz ničega."

Povrh svega toga, jedino što je Wilhelm zu Wied naučio u školi je bilo zvanje časnika: upravljanje čitavom zemljom mu svakako nije bila uža školska sprema. Nije baš pomoglo ni to što nije znao niti riječ albanskog - niti je oko njega bilo baš mnogo onih koji su znali njegov jezik. Ali je i tako brzo shvatio kako se po zemlji opet šire ustanci i pobune.

Početak kraja čitave epohe

Naravno, mladi vladar je smjesta pozvao europske velesile da ispune svoje obećanje i pomognu mu uvesti red u zemlji - ali kao što to često biva s obećanjima, nitko nije niti pomišljao da to učini. Neke od tih sila su zapravo zdušno pomagale neke pobunjenike, a ostale su, pak, u to doba već imale drugih briga.

Jer već je došao kobni lipanj 1914. i u Sarajevu je izveden atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Već je počeo početak kraja - ne samo za albanskog monarha Wilhelma zu Wieda i ne samo za Balkan.

Prijestolonasljednik Ferdinand sa Sofijom u Sarajevu, nekoliko trenutaka prije atentata.

U Sarajevu se u to doba već dogodio atentat koji će promijeniti čitavu povijest Europe, a pogotovo njezinih okrunjenih glava.

U kolovozu je izbio Prvi svjetski rat, a zu Wiedu, umjesto da mu pošalju pomoć, europski vladari su redom tražili da on pomogne njima. Beč je tražio da i on napadne Srbiju, a Rim je zatražio da im pomogne preuzeti "nadzor" nad obalom Albanije - naravno, makar su se ti isti vladari nedugo prije složili oko neutralnosti te zemlje. Ni njemačkom vladaru Albanije nije bilo lako: tjednima je u toj nesretnoj vojarni u Draču živio pod opsadom pobunjenika.

Konačno, uz počasnu paljbu, je Wilhelm Albanski 3. rujna napustio Albaniju u svečanoj uniformi i na palubi talijanskog ratnog broda. Dao je obznaniti kako odlazi "izvući svoj mač" za svoju Njemačku i nije poznato da ih je bilo mnogo u Albaniji koji su tugovali za svojim kratkotrajnim vladarom.

Jer, imali su pametnijeg posla: čitavom zemljom se širio kaos, u zemlju su navalile jedinice Srbije, Grčke, Italije, Bugarske, Austrougarske, Crne Gore i Francuske i na tisuće Albanaca je poginulo u bitkama. Vrhunac je da je Wilhelm zu Wied zapravo još jednom, 1917. zatražio da ga Albanija opet prihvati kao svog vladara - ali tada je već svima bilo dosta i tih, niti 200 dana koliko je njemački vladar upravljao Albanijom.

Wilhelm zu Wied je preživio Prvi svjetski rat i od 1925. je preselio svojoj teti u Rumunjsku. Tamo je i preminuo 1945. i pokopan je u evangeličkoj crkvi u Bukureštu.