1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

"Dobro da nisam poludjela"

Odrasla je u Gdanjsku, tamo gdje je počeo Drugi svjetski rat. Sa 16 godina morala je raditi za opće dobro, kasnije i za vojne potrebe. Svoje roditelje nikad više nije vidjela. A kraj rata za nju je došao preko noći.

"Bacite svoje uniforme, obucite civilnu odjeću, rat je završio." 20-godišnja Bronja Katharina Katulski je 1945. spavala u jednoj baraci na rubu njemačkoga grada Leipziga kad je nju i njezine kolegice probudio šef logora. "Voditeljice" su bile pobjegle, čulo se da dolaze vojnici. U grad su stigli Amerikanci. Te slike su joj pred očima i nakon 70 godina. "Po zemlji su ležali mrtvi ljudi."

Bronja i druge djevojke su morale obavljati pomoćne zadaće za vojsku. Donedavno su to činile 500 kilometara zapadno od Leipziga, u Bergisch Gladbachu kod Kölna. Tamo su umjesto vojnika koji su bili na bojištu morale pomagati kod izviđanja i ometanja neprijateljskih zrakoplova. Doživjele su najteža bombardiranja. Kad su jednom u paničnom strahu pobjegle u sklonište sljedećeg dana im je jedan časnik njemačke vojske Wehrmachta prijetio, govoreći o dezerterstvu. "Sve bi vas trebalo staviti pred zid i strijeljati!" Po kazni ih je onda premjestio u Leipzig. I dok su putovale vlakom doživjele su zračne napade.

Razoreni glavni kolodvor u Leipzigu 1945.

Razoreni glavni kolodvor u Leipzigu 1945.

Kad su navrat-nanos morale napustiti logor u Leipzigu zapovjednik logora im je dopustio da na bicikle natovare pokrivače i odjeću. Njih su kod seljaka mogle zamijeniti za hranu kako bi idućih dana imale od čega živjeti. Bronja i njezina prijateljica su, međutim, na jednoj širokoj ulici naišle ravno na strane vojnike. Oni su im oduzeli sve, i male torbice s posljednjim osobnim stvarima.

"Bile smo sretne da nas nisu uzeli sa sobom", kaže sestra Maria Hyazinth, kako se Bronja zove otkako je otišla u samostan. Kako je doživjela kraj rata? S jedne strane s veseljem, misleći na obitelj, ali osjećala se i ugroženom u tom općem kaosu. Veliko olakšanje je bilo što više nije bilo bombardiranja, ali: "Bila sam slomljena. Dobro da nisam poludjela. Samo me još dragi Bog držao."

Bez rodbine, poznanika, bez igdje ičega Bronja je u travnju 1945. bila u njoj potpuno nepoznatom Leipzigu. Unatoč strašnim ratnim iskustvima ova danas 90-godišnja žena sa zahvalnošću se osvrće na svoj život. "Bog me nikad nije napustio." 1946. je pristupila redu časnih sestara dominikanki u Arenbergu. Pisma koja je slala svojoj obitelji vraćala su se s opaskom: "Primatelj nepoznat."

Sestra Maria Hyazinth

Sestra Maria Hyazinth

Bronja je s četiri starije sestre odrasla u katoličkoj obitelji u Gdanjsku koji je tada bio "slobodni carski grad", a danas pripada Poljskoj. I tamo su nacionalsocijalisti nakon pobjede na izborima u svibnju 1933. preuzeli vlast. Njezin otac je bio krojač. Dok ovo priča ova 90-godišnjakinja se povjerljivo naginje prema meni. "On je uvijek slušao inozemne radio-postaje, prekriven debelim pokrivačem preko glave, kako se vani ništa ne bi čulo." Zato je on znao da će biti rata. "Rekao nam je: morate se puno moliti."

Početak rata 1939: uhićenje oca

Kad je 1. rujna 1939. njemačkim napadom na Poljsku počeo rat 14-godišnja Bronja se s majkom, bratom i sestrama vraćala s jutarnje mise. U gradu je vladala trka. Ljudi su izvođeni iz svojih kuća i tjerani u kamione, prije svega Židovi. Na jednom kamionu su primijetile i Bronjinog oca. "Jedan ga je prijavio - da mi nismo nacisti." Uhićeni su odvezeni u jednu školu. Tamo su ih tukli.

Židovske obitelji su vrištale, sjeća se ona. "I mi smo vrištale." Jedan očev prijatelj, koji je u međuvremenu bio pripadnik zloglasnog SS-a, zauzeo se za njega govoreći da se on za Njemačku borio u Prvom svjetskom ratu. To je vrijedilo i za brojne židovske muškarce, ali njima to nije koristilo. Otac je pušten, došao je kući sav u modricama. I onaj tko nije deportiran osjećao je sve veći pritisak nacističke vladavine protiv onih koji su drukčije mislili. Katolička škola u koju je išla Bronja zatvorena je, kritični svećenici su progonjeni ili čak ubijani.

Vojnici na ulicama Leipziga 1945.

I poslje rata su i saveznički vojnici silovali žene i djevojke

Muškarci su otišli na bojišta, djevojke kao Bronja morale su raditi u kućanstvu nekog vojnika. Sa 16 godina je dobila poziv za Reichsarbeitsdienst (RAD), obvezni rad za opće dobro pri kojem je mladež i ideološki indoktrinirana. Svoje roditelje Bronja nikad više nije vidjela. Njezina majka je umrla kratko nakon završetka rata u Gdanjsku, potpuno iscrpljena pothranjenošću i zbog posljedica kolere, a uskoro nakon toga umro joj je i otac. To je ona doznala tek nakon što se njezin brat 1949. vratio iz ruskoga zarobljeništva i pokrenuo potragu za roditeljima.

Nakon obveznog rada na jednom velikom seoskom imanju Bronja nije puštena kući, kako se nadala. Prisiljena je na rad u jednoj podzemnoj tvornici streljiva u Hannoveru, 800 kilometara od njezine kuće. Sjeća se talijanskih ratnih zarobljenika koji su gladni kopali po kantama za smeće. Bronja im je ostavljala svoj kruh namazan maslacem. Jedan vojnik joj je zaprijetio: "Ako to još jednom učinite prijavit ću Vas." Nakon toga je to činila kad su vojnici smjenjivani.

Kraj rata: sklonište u crkvi, silovanja

"Što sad?", pitale su se Bronja i njezina prijateljica 1945., nakon što su susrele vojnike. Prijateljica se htjela probiti do kuće. Bronji je to bilo previše opasno, potražila je utočište u katoličkoj crkvi, kao što je to činila i ranije. Preko župnika je poslana u jednu obitelj čiju djecu je čuvala za smještaj i hranu, najprije na selu, a kasnije u gradu. U ljeto 1945. američke vojnike u Leipzigu su zamijenili sovjetski.

Sestra Maria Hyazinth

Utjehu je uvijek nalazila u molitvi

Bilo je to vrijeme puno nasilja prema ženama i djevojkama, sjeća se sestra Maria Hyazinth straha od silovanja. Na selu ju je štitio jedan časnik, čiji su preci bili katolici. Kasnije u Leipzigu ju je jedan ruski vojnik slijedio po cijelom gradu. Pobjegla je u kuću, on je zvonio. Srećom, kaže, bila je samo 150 centimetara visoka. Sakrila se u jedan ormar u smočnici. "Gotovo da nisam imala zraka." Vojnik ju nije našao. A ni liječnikovoj supruzi s dvoje djece nije se ništa dogodilo. Ali, jedna poznanica je nakon silovanja ostala trudna. Ona je rodila to dijete, "ali je uvijek bila jako nesretna". U to vrijeme je tako brutalno silovana i Bronjina teta "da je za malo iskrvarila".

Strah od Nijemaca

Nije se ona bojala samo stranih vojnika, prisjeća se ova 90-godišnja žena. "Nijemci su nas djevojke stavljali pred zid." Filmove o ratu ne gleda, to ju rastužuje. "Iako sam već tako stara, to se ne može zaboraviti."

Na pitanje o posebno strašnim sjećanjima sestra Maria Hyazinth priča o političkom indoktriniranju za vrijeme obvezatnog rada. Čitanje iz Hitlerovog "Mein Kampfa", stihovi pjesama poput "danas nam pripada Njemačka, sutra cijeli svijet". Uvijek je, kaže, nastojala da to ne čuje. "To je bilo suludo." Onda je molila. Brine ju kad čuje i čita "da danas opet ima novih nacista".

Preporuka uredništva