1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dobri duh izbjeglica iz Bosne i Hercegovine

Čitav svijet je svojedobno gledao televizijska izvješća o strahotama rata u bivšoj Jugoslaviji i osobito užase u Bosni i Hercegovini. Ali Solveigh Deutschmann nije samo mogla gledati - nego je odlučila pomoći.

Solveigh Deutschmann aus Kiel hat die Verdienstmedaille des Verdienstordens der Bundesrepublik Deutschland bekommen. Sie arbeitet schon 20 Jahren mit den Flüchtlingen aus Bosnien und Herzegowina. (Kiel, 13.2.2013)

Solveigh Deutschmann

Izvješće o ratu u BiH

Čitav svijet je gledao užase rata gotovo u srcu Europe

Solveigh Deutschmann iz Kiela je prošle godine odlikovana i Križem za zasluge Savezne Republike Njemačke, najvišim odličjem kojeg ova zemlja uopće dodjeljuje za zasluge za dobrobit zajednice.

Ona priznaje kako je to bio veliki dan u njenom životu, veliko priznanje za njen dvadesetogodišnji dobrotvorni rad gdje se osobito bavila zbrinjavanju ratnih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Ova majka dvoje male djece nije se štedjela kako bi osobe koje su pretrpjele ratne traume, vratila u normalan život.

Kad su prizori rata u Bosni i Hercegovini neprestance bili na televizijskim ekranima nisu silazile sa tv-ekrana Solveigh Deutschmann je odlučila da mora nešto učiniti. Ona kaže da je još kao djevojčica osjećala potrebu pomagati ljudima i kako su je duboko potresle slike ljudi koji na zaprežnim kolima moraju bježati od svojih domova.

Nevolja se ne smije samo gledati

“Odlučila sam pomoći tim ljudima", priča Deutschmann. Isprva se pridružila se humanitarnoj organizaciji "Preživjeti zimu", a poslije je osnovala vlastitu organizaciju "Preživjeti rat". "U početku smo pomagali da izbjeglice dovedemo u Njemačku" i dodaje kako je kontaktirala mnoge njemačke obitelji koje su bile spremne prihvatiti izbjeglice.

Vukovar

Već je rat u Hrvatskoj pokazao koliko stradavaju nedužni civili

Pomogle su i nadležne službe koje su omogućile izbjeglicama da dobiju socijalno osiguranje. "Nije nam bilo teško da ovdje ljude uvjerimo, jer su prizori sa televizije bili tako uvjerljivi da su se ljudi rado odazivali na našu inicijativu. Tako smo uspjeli 460 bosanskih obitelji smjestiti u domove njemačkih obitelji", sjeća se tih dana Solveigh Deutschmann. Dodaje da je u toj fazi najveći problem bio jezik jer nitko nije bio spreman na sudbinu koja će ih dovesti u Njemačku: "Jako je teško kad razgovarati s ljudima a da te oni ne razumiju."

Među izbjeglicama je bilo mnogo bolesnih i traumatiziranih, a djeca su trebala ići u školu. Sve su to bili novi problemi koje je trebalo rješavati, objašnjava gospođa Deutschmann. Ona osobno je vodila izbjeglice liječnicima, psiholozima, objašnjavala im kako da popune obrasce za produžetak vize. „Pratila sam žene do ginekologa ili psihologa, do odvjetnika, radila sve da bi se ti ljudi mogli vratiti u normalan život.“

Susret s "Antonom" u Tešnju

Almas Salic, Flüchtling aus Bosnien und Herzegowina. Er lebt heute in Kiel (13.02.2013)

Almas Salic

Osnovana je i Humanitarna udruga građana BiH u Kielu koja je ubrzo stupila u kontakt sa sličnim organizacijama koje su djelovale u toj sjevernoj njemačkoj pokrajini. "Tada sam i ja pristupio udruzi", sjeća se Almas Salić i dodaje da je tada još bilo mnoštvo problema koje izbjeglice nisu znali riješiti. "Tada sam upoznao gospođu Solveigh Deutschmann. Ona se brinula o dovođenju, smještanju i zbrinjavanju bosanskih izbjeglica. U njoj smo imali veliku podršku. Posebno oko upisa djece u školu. Ona je tu stvarno učinila toliko da se to ne može zaboraviti."

Stupanjem na snagu Daytonskog sporazuma su borbe prestale, ali je ratom opustošenoj zemlji trebala je pomoć. "Čula sam da ima mnogo ljudi u Bosni i Hercegovini kojima je potrebna pomoć. Dragovoljnim doprinosima smo kupili vozilo hitne pomoći. Pripremili smo i konvoj s hranom i odjećom za stanovnike te zemlje. U svibnju 1996. je konvoj - zajedno s vozilom hitne pomoći, krenuo u Bosnu i Hercegovinu. To je bilo prvi put da sam uopće bila u Bosni, ali mi se tamo veoma dopalo", kaže Solveigh.

Nakon toga su sakupljena sredstva i kupljena još tri sanitetska vozila. "Svakom od njih sam dala ime", priča Solveigh i dodaje kako su oni još dugo služili građanima Bosne i Hercegovine "Kada sam 2002. bila u Tešnju, vidjela sam jedno od njih, ono koje sam nazvala Anton!"

Vozilo hitne pomoći

Svako vozilo je dobilo ime - a 'Antona' je srela i mnogo kasnije

U minskom polju

U vrijeme kada su strahote rata u Bosni i Hercegovini još uvijek bile prisutne u svijesti većeg dijela Europe, Solveigh Deutschmann se nije bojala otići u tu zemlju. Ona kaže da je bila dobro pripremljena za svako putovanje informacijama koje je dobila od bosanskih prijatelja.

U razdoblju nakon Daytona, pomogla je i mnogim obiteljima na povratku u Bosnu i Hercegovinu. I tu je bilo događaja koje nikad neće zaboraviti: "U jednom malom mjestu u Bosni sam fotografirala srušenu školu. Tada je došla policija i rekla mi da se ne mičem, da je prostor miniran. Stajala sam na mjestu skoro dva i po sata. Objasnili su mi kakve su to mine i opisali kako izgledaju. Slijedeći njihove instrukcije sam izašla iz minskog polja. Tada sam se dobrano uplašila, ali me to nije spriječilo da ponovo idem u Bosnu.“

Solveigh Deutschmann je još uvijek aktivna u humanitarnom radu, sad sa izbjeglicama iz drugih zemalja. Dodjela visokog odličja za zasluge ju je ipak iznenadila: "Nisam računala s time da ću biti odlikovana. Ja sam već 20 godina aktivna u humanitarnom radu među kojima je i najmanje 10 godina prilično napornog rada s bosanskim izbjeglicama. Tu je bilo puno žrtava, ali i zadovoljstva."

U međuvremenu, uspijeva se i snaći sa nekoliko riječi koje je naučila od izbjeglica, a naučila je i voljeti pitu sirnicu i muziku Dine Merlina. Posljednji put je bila u Bosni i Hercegovini još 2010., ali planira opet krenuti na put i poručuje prijateljima u toj zemlji kako ih nije zaboravila.