1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Dobar objed ne poznaje vjeru, naciju ili rasu

Tunis je nekad bio dom velike židovske zajednice. U proteklih pedesetak godina mnogi od njih su otišli, ali u njegovom glavnom gradu još uvijek postoji židovski restoran koji okuplja sladokusce svih vjera: Mamie Lily.

Nije teško promašiti jedini židovski restoran u glavnom gradu Tunisa. Sakriven je iza visoke živice i srčano ga čuva mali psić. Ali kad posjetitelji prođu kroz plavu kapiju i zaobiđu psa, naći će se u sjenovitom vrtu talijanske vile sagrađene još 1902.

Nakon što je gotovo dva desetljeća živio i radio u Parizu, Jacoube Lellouche se odlučio vratiti u Tunis i otvoriti restoran u četvrti La Goulette, mjestu gdje je rođen i gdje je proveo djetinjstvo.

Jacoube Lellouche

Jacoube Lellouche se vratio na mjesto svog djetinjstva, a vratio je i okuse tih sretnih dana.

On je, naravno, židovske vjere i u onim davnim danima nipošto nije bio usamljen. Osobito četvrt La Goulette: tamo je početkom pedesetih prošlog stoljeća bilo 14 sinagoga - i samo po jedna džamija i katolička crkva. Tada je u Tunisu bilo još preko stotinu tisuća Židova - ali to se brzo počelo mijenjati nakon što je Tunis prestao biti kolonija Francuske i stekao neovisnost sredinom pedesetih prošlog stoljeća. Onda je došao i Arapsko-izraelski rat, a i posljednji su počeli razmišljati o odlasku nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.

Sretno djetinjstvo

Danas ima jedva još 1.500 Židova, a i oni uglavnom ne žive u glavnom gradu, nego na Djerbi, otoku na jugu zemlje. Mnogi od njih su otišli u Francusku, baš kao i obitelj Lellouche. Ali i bratu naočitoga gazde Sidneyu su ostale samo prekrasne uspomene iz djetinjstva: "Bilo je fantastično odrastati u Tunisu i u ovdašnjoj velikoj židovskoj zajednici. To se promijenilo, danas više nema skoro nikoga. Ali tada, živjeli smo po našim židovskim tradicijama u našim obiteljima i u čitavoj zajednici. Zajedno smo slavili Šabat i Pashu. Ničeg od toga više nema", konstatira Sidney Lellouche.

Štoviše, tih dana se sjećaju i mnogi muslimani Tunisa. I u restoranu sjedi Bouthaina, 35 joj je godina i radi kao savjetnica. I ona je tu došla da bi se sjetila okusa iz djetinjstva jer su mnogi njezini susjedi bili Židovi s kojima su onda i zajedno proslavljali njihove praznike: "Sastajali smo se da zapalimo svijeće za njih i da bismo kuhali. To je bilo veoma lijepo i ugodno. Nakon toga bi svi zajedno odlazili na ples. To je bio svojevrsni ritual za nas mlade."

Tfina bkaila

'Rolls Royce' židovske kuhinje je tfina bkaila i na tanjuru tek rijetko ostane ikakvih ostataka.

Glavni argument suživota je u kuhinji

Gazda restorana, Jacoube Lellouche je odlučan vratiti barem djelić, za mnoge sretnih dana djetinjstva u Tunisu. Maleni restoran - tu je tek šest stolova i još nekoliko u vrtu ako vrijeme dopusti, je ukrašen izrescima iz novina, obiteljskim fotografijama, svakodnevnim predmetima i umjetninama koji svjedoče o životu Židova i njihovom utjecaju u Tunisu tijekom posljednjih dvije tisuće godina.

Ali naravno, glavni argument razumijevanja među vjerama i nacijama se nalazi - u kuhinji restorana Mamie Lily. Sve su to jela u kojima je uživao i sam Jacoube dok je bio mališan, jer je i šefica kuhinje njegova mama - naravno, to je Lily. Gazda tvrdi kako je ona "hodajuća enciklopedija židovske kuhinje u Tunisu" i kako mu je "dala golem poklon kad mi je otkrila sve te recepte".

Mama Lily

'Hodajuća enciklopedija židovske kuhinje u Tunisu', mama Lily

Mama Lily rijetko zalazi u blagovaonicu restorana, ali u kuhinji se odmah vidi, tko je ona. Čak i s 86 godina je još uvijek naočita žena s dubokim, zapovjednim glasom. O svom umijeću kuhanja nema što mnogo reći. Kako je to tada bilo, kad se udala za Jacoubovog oca, morala je na "obuku" kod svoje svekrve. "Mnogo sam jela, a mnogo sam i kuhala. Sve dolazi s praksom", kaže Lily i sliježe ramenima prije nego što se opet okreće svojim loncima.

Čitavo Sredozemlje na tanjuru

Što reći o židovskoj kuhinji u Tunisu? Jela odražavaju golemu raznolikost koju su donijeli Židovi iz svih zemalja u kojima su živjeli oko Mediterana, od Španjolske pa do Turske. A Tunis je negdje ravno na sredini, hvali se gazda restorana: "Mi ovdje u Tunisu smo pravo raskršće civilizacija, sjevera i juga, istoka i zapada. I veoma, veoma smo ponosni zbog te činjenice."

To se vidi i na jelovniku tradicionalnih židovskih jela toga grada: tu su i polpete od ribe koje su došle iz Španjolske pa do mishmishye, mesnog lonca zaslađenog sušenim marelicama i karameliziranim lukom, čiji recept zapravo potječe iz Iraka. Naravno, tu su i tuniski specijaliteti poput salate mechouie kako je rade u Berberskim plemenima, od prženih feferona, rajčice i luka.

Raouda Ben Said

Židovske specijalitete zapravo uglavnom kuha ekipa - muslimanki! Ali još traje razmjena iskustava kako jelo učiniti još ukusnijim.

"Rolls Royce naše kuhinje je tfina bkaila - to je goveđi gulaš sa špinatom i grahom", objašnjava nam Jacoube. "On je tradicionalno bio rezerviran samo za židovske praznike i posebne prigode kao što su bar-mizva ili vjenčanja."

I naravno, tu je kuskus. Ali za razliku od tradicionalnog jela kakvo se kuha u Tunisu i mnogim zemljama sjevera Afrike i koje ispadne crveno jer se kuha s rajčicom i harissom, "židovski" kuskus ostaje bijele boje. Jer, shodno tradicionalnim vjerskim propisima, proso se kuha odvojeno, a umak, meso i povrće je posluženo sa strane.

"Ovo nije restoran samo za Židove"

Zapravo, i u kuhinji restorana Mamie Lily je samo gazdarica židovske vjere. Sva ta tradicionalna jela židovske zajednice u Tunisu priprema ekipa od šest muslimanki među kojima je i Raouda Ben Said koja za Lily kuha već petnaest godina. U tom razdoblju je mnogo naučila od židovske kuhinje, ali niti danas ne prestaju svi zajedno tražiti još bolje i još ukusnije načine pripreme objeda.

Jer, zamisao tog restorana i jest da se nastavi tradicija suživota - a tu svakako pomaže dobar objed. Možda je najlakše u restoran bilo privući patera Paula, belgijskog katoličkog svećenika koji je u Tunisu živio preko pedeset godina. U tom razdoblju su postali dobri prijatelji, a makar se pater Paul vratio u Belgiju, kad god može, opet se vraća i naravno dolazi na objed u Mamie Lily.

Ali restoran je i pun Muslimana. Karim je mladi liječnik, a ovaj put je u restoran doveo i svoju majku da upozna Mamie Lily - i da zajedno uživaju u okusima koje odavno poznaju. "Ovo su sve tradicionalna jela i toliko su slična našim, muslimanskim jelima kakva kuhamo kod kuće, ali su malčice različita. Ja doista uživam u tom jelu."

Kuskus u piletini sa limunom

'Pa to je gotovo isto kao kod nas, samo malo drugačije!' Tako je i kuskus u židovskoj kuhinji i dalje - bijele boje.

I tako, baš preko tanjura se polako i među mladim muslimanima vraća svijest o zajedničkom suživotu koji je trajao milenijima. Tu je i Khalim, po struci je muzičar i priznaje kako je došao iz puke radoznalosti: "Čuo sam da je židovska kuhinja stvarno ukusna pa sam došao probati. Kad malo bolje razmislim, mnogo i od jela koje mi jedemo svaki dan su židovskog porijekla. Čak i moja majka i baka su učile kuhati od naših židovskih susjeda."

Jacoube Lellouche uživa u takvim komentarima, jer su dokaz kako je njegov restoran uspjeh - i kulinarski i, što je mnogo važnije, u razumijevanju između vjera i nacija. Još jednom odlučno tvrdi: "Ovo nije restoran rezerviran samo za Židove. Ovo je otvoreni prostor za sve zajednice. Želimo razgovarati među sobom, upoznati se i razmjenjivati naša iskustva."

Osobito kad je riječ o - receptima. Tu očito nestaju baš sve granice.