1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Do zločinaca preko stanica kože

U Tübingenu je razvijen novi postupak koji omogućuje pouzdanije dokaze u istraživanju seksualnih zločina. To je posebno korisno jer se takvi zločini najčešće događaju daleko od očiju svjedoka.

default

Napasnicima i silovateljima djece novom će metodom biti lakše ući u trag

Najpovršniji sloj naše kože sastoji se od izumrlih stanica koje se trljanjem mogu skinuti. No, koža nije uvijek ista. Ruke i noge često imaju tvrđu kožu, dok su sluznice vrlo nježne i meke. One se i sastoje od drukčijih vrsta stanica. Biolog dr. Martin Schulz iz instituta za sudsku medicinu sveučilišta u Tübingenu to je iskoristio. Stanice kože se, naime, razlikuju u nitima staničnog kostura, u takozvanom intermedijarnom filamentu:

«One se već koriste kod dijagnostike raka da bi se u degeneriranim stanicama moglo prepoznati izvorno tkivo. To znači da su intermedijarni filamenti tako postojani da se na osnovu njih može definirati je li degenerirana stanica bila nekad sanica kože, jetre i tako dalje.»

Na tragu ovih spoznaja Martin Schulz je nastavio istraživati posebne karakteristike stanica kože koje se zovu i epitel.

«Dakle, već se na temelju intermedijarnih filamenata može grubo razlikovati mišićno, živčano tkivo i tkivo epitela. Već je to velika pomoć. A među takozvanim citokeratinima, tipičnima za epitel, može se ustanoviti razlika između 20-ak tipova.»

Šarene stanice

To se pouzdano može napraviti s odgovarajućim bojama. No, za taj proces stanice treba najprije pripremiti jer su one u tijelu drukčije nego u medicinskim laboratorijima gdje ih se reže i preparira. To konkretno znači: «Sve boje, sva antitijela mogu bez većih problema doći do ciljne strukture koja se nalazi u jezgri stanice. Ali u čitavoj stanici, ako ona nema neku pukotinu ili rupu, postoji između ciljne unutarnjeg i vanjskog dijela stanice membrana. Prvi korak je stoga bio permeabilizacija stanice, što znači da smo u membrani napravili male rupice da bi relativno velike molekule koje koristimo za bojanje mogle ući u stanicu.»

Pouzdana metoda

Sljedeći problem je taj da sudska medicina često ne radi sa svježim uzorcima, stoga je Martin Schulz morao provjeriti koliko je dugo moguće iz njih dobiti pouzdane informacije:

«Kao prvo, kod parova koji su se dobrovoljno javljali čekali smo do dva dana nakon što su imali spolni odnos i onda uzeli uzorke. Mogli smo bez ikakvog problema i dva, tri dana kasnije na penisu naći stanice sluznice – i to, naravno, u potrebnoj količini. Zatimo smo uzorke držali i po godinu dana na sobnoj temperaturi te nakon toga provodili proces bojanja. I opet je funkcioniralo.»

Iduća prepreka koju je trebali svladati sastojala se u tome da se čitav sustav napravi puno osjetljivijim, tj. da on funkcionira i onda kada uzorci nastaju u otežanim uvjetima i sadrže puno manje stanica nego što je to slučaj prilikom pregleda u bolnici:

«U medicinskoj dijagnostici bilo bi vam vjerojatno dovoljno da od 100 ciljnih stanica obojite 10, jer one u svom brisu imaju tisuće ciljnih struktura. Ali nama to nije dovoljno. Mi u tragovima nekog zločina imamo tako malo ciljnih stanica da ih naravno sve pokušamo obojati. Ali, naravno, ne smije nam se dogoditi da obojamo neku krivu stanicu jer bi to imalo fatalne posljedice.»

Kontrola rezultata

Da bi se eliminirale sve sumnje, Martin Schulz provodi još jedno istraživanje. Da bi traženi proteini u stanici mogli nastati, mora biti iščitan kod njihove tvorbe iz gena a njega prenosi ribonukleinska kiselina. Prijenosnik informacije, ribonukleinska kiselina, potvrđuje prisutnost samo jedne vrste bjelančevina:

«Kod nas je jako važno da je sve stvarno točno i pouzdano. Zato uz pomoć ribonukleinskih kiselina verificiramo još jednom rezultate metode bojanja određenih proteina. I uvijek nam je ta kontrola pokazala postojanje odgovarajućih ribonukleinskih kiselina u tom tkivu u adekvatnim količinama.»

Ovom novootkrivenom i razvijenom metodom može se dakle sasvim pouzdano ustanoviti je li tragovi potječu od ruke, sluznice, penisa, vagine ili nekog drugog dijela tijela, a to u finalu znači da se može puno lakše ustanoviti je li neka osoba osumnjičena za silovanje ili seksualno napastvovanje djece kriva ili nevina.