1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

«Djeca zime» – film o nacističkoj prošlosti u vlastitoj obitelji

Od konca prošlog tjedna u njemačkim se kinima počeo prikazivati film Jensa Schanzea «Winterkinder»/«Djeca zime» u kojem se ovaj njemački redatelj bavi nacističkom prošlošću i to u vlastitoj obitelji.

default

Prema jednom istraživanju provedenom prije tri godine gotovo polovica svih Nijemaca vjeruje kako su članovi njihovih obitelji za vrijeme nacionalsocijalizma bili protivinici režima. No upravo su roditelji i djedovi današnje srednje generacije Nijemaca bili ti koji su birali Hitlera i podržavali ga. Kako se suočiti s tom činjenicom kada se radi o najbližim članovima obitelji, za koje se ustanovi da su sudjeloval u masovnom progonu Židova? U Njemačkoj se odnos službenih vlasti prema nacističkoj prošlosti može označiti kao primjeran i korektan, no u privatnom životu to izgleda drugačije. Jens Schanze istražuje nacističku prošlost svog djede, koji je bio na visokom položaju u nacističkoj hijerahiji. Djed već odavno nije među živima - poginuo je u prometnoj nesreći 1954. godine, a o njegovoj ličnosti – povijesnoj, kao i sasvim osobnoj, obiteljskoj, svjedoči njegova kćer, redateljeva majka.

Pomalo stidljivo, ali prijateljski nasmješena, Antonie Schanze u svojoj kući u Porajnju sjedi pred kamerom iza koje je njen sin Jens, redatelj dokumentarnih filmova. Vani sniježi, a sin i majka razgovaraju. On vrlo obazrivo, poput terapeuta, pokušava iz nje izmamiti sjećanja na svog oca, Jensovog djedu.

Već se na početku filma može primjetiti da Jens Schanze namjerava učiniti nešto što bi i bez prisustva kamere bio pravi poduhvat: dosljedno ispitivati vlastitu majku o nečemu o čemu do tada nikada nisu razgovarali, o nečemu što se potiskivalo. I majka ima vrlo delikatan zadatak: ona ne predstavlja samo sebe pred kamerama, već i svog oca koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1954. godine. Ona bi trebala pripovijedati o čovjeku koji je s jedne strane bio nacist, a kojeg ona ipak još uvijek voli, onako kao što kćer voli svog oca.

«Naravno da je bilo trenutaka kada sam pomišljao – pa kako može.... No to sam ipak nekako prihvatio. Prihvatio sam i to da u njenu ljubav prema ocu ne smijem zadirati. Ona smije voljeti svog oca. To nije u suprotnosti s time da se ona kritički odnosi prema njegovoj ličnosti i prihvatiti da je i on snosio odgovornost za nastajanje i funkcioniranje nacizma i svega što taj pojam podrazumijeva. To nije nikakvo proturječje. Za mene je to bio bitan trenutak to tako jasno uvidjeti», kaže jens Schanze.

Schanze se približava svom djedu na dva načina: istražuje po arhivima, čita djedove antisemitske govore u starim novinama, u jednom arhivu nalazi partijsku knjižicu. Pri tome nastaje slika jedne povijesne ličnosti. S druge strane, on traži i običnog, obitlejskog čovjeka. Putuje s roditeljima u Neurode, mjesto koje se danas nalazi u Poljskoj, gdje je majka odrasla i gdje je djed radio za svoju partiju. Posjetili su stari stan obitelji Schanze i koncentracijski logor Gross-Rosen koji se nalazi u blizini.

«To je način da svog djedu vidim kao čovjeka, mogućnost da moj razračunavanje s njim bude stvar sadašnjosti, a ne povijesni prikaz, već nešto što doista ima veze samnom i mojom budućnošću – inače je to samo neko apstraktno razračunavanje, koje nije bitno za sadašnjost.»

Majka nije jedina u obitelji Schanze koja nešto potiskuje. I Jensovoj strarijoj sestri teško je govoriti o djedu, odnosno s bratom uopće razgovarati o vlastitoj obitelji. Postaje sve jasnije da se tu ne radi samo o priznavanju krivice djede. Radi se o tome da se prekine šutnju koja opterećuje čak i generaciju unuka.

«Za mene je bilo bitno naučiti da postoji nešto što možemo označiti kao inter-generacijska svijest. To da se doživljaji ili iskustva, ali i traume koje je jedna generacija proživjela, prenose na slijedeću generaciju. No tada je to puno teže shvatiti i definirati.»

Putovanje redatelja Jensa Schanzea u sjećanje počinje zimi i to putovanje počinje vrlo napeto – poput krimića: što će još sve izići na vidjelo, pita se gledatelj, i kako će reagirati majka? Odjednom je ljeto i prilikom jednog susreta obitelji, roditelji i djeca zajedno gledaju nemontirani filmski materijal i razgovaraju o tome. Cijela obitelj putuje u Poljksu i posjećuje koncentracijski logor. Za gledatelje ta promjena dolazi vrlo naglo, čini se kao da se ništa nije dogodilo. No za obitelj Schanze puno se toga promijenilo:

«Film dokumentira zapravo prve korake u tom razračunavanju – u prvoj fazi, da tako kažem, kada se probio zid šutnje. Time je došlo do jačanja povjerenja među članovima obitelji. A polako raste spremnost suočavati se i razračunavati se i s ostalim neugodnim stvarima, a ne samo s nacional-socijalizmom. I to je isto tako dio tog procesa.»